Ukrasna demokracija

Piše: Dušan Cvetanović

Ako je Plenkovićeva osmogodišnja vladavina nešto pokazala, onda je to činjenica da su ministri potpuno nebitni u sustavu obnašanja državne vlasti i donošenja odluka. Postoji premijer i njegov uži kabinet koji određuje prioritete i postoje upravne službe koje te prioritete pretaču i oblikuju u politike, zakone i opće propise. Ministri, svi ti razni tolušići, banožići, horvati, žalci i ostali, bili su i bit će samo ukras, demokratska forma u koju je zaogrnuta činjenica da sve odluke donosi svega nekoliko ljudi

Mario Banozić
Mario Banozić. Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Hrvatska vlada premijera Plenkovića ostala je bez još jednog ministra. Ministar obrane Mario Banožić smijenjen je vrlo brzo nakon što je nepropisno pretječući prouzročio tešku prometnu nesreću sa smrtnom posljedicom. Plenkovićevi ministri, koji su uglavnom odlazili zbog sumnje u korupciju ili nakon što bi završili u pritvoru, nastavljaju otpadati brzinom i tempom kakav dugo nije viđen u hrvatskoj politici. Kada bi se na jednom mjestu okupili, mogli bi organizirati solidan kongres, pod uvjetom da svi u trenutku okupljanja budu na slobodi i bez mjera nadzora pravosudnih institucija.

Tako je Hrvatska u najnemirnijim globalnim okolnostima u posljednjih 20 godina, u okolnostima kada i dalje bjesne dva važna sukoba, oni u Ukrajini i Palestini, ostala bez ministra obrane. Vojska i naoružavanje ponovo su postali jedne od glavnih tema država EU. Brojne Banožićeve kolege, ministri obrane država članica NATO saveza, bit će iskreno šokirani kada saznaju zašto više neće vidjeti svoga hrvatskog kolegu.

Istini za volju, teško je, barem u Hrvatskoj, pronaći osobu koja je ikada u Mariju Banožiću vidjela kompetentnu osobu za obavljanje složene funkcije ministra obrane. I površnom procjenom moglo bi se zaključiti da se u njegovom slučaju radi o klasičnom stranačkom aparatčiku koji je na funkciju ministra došao samo zato što je na njega „bio red“. Banožić je ministrom postao zahvaljujući ne samo činjenici da je bio član HDZ-a, jer mu to ne bi bilo dovoljno, nego i zahvaljujući stranačkim kvotama. Tako je Banožić, kao istaknuti HDZ-ovac iz Slavonije, upao u slavonsku kvotu ministara i iz Vinkovaca se probio na mjesto ministra obrane. Da Plenković striktno poštuje unutarstranačke regionalne kvote vidljivo je već godinama, pa su istim kanalom ministri ranije postajali Žalac, Tramišak i Tolušić, a sada je Banožića zamijenio još jedan Slavonac, Ivan Anušić. Iako se Anušićeve kompetencije za mjesto ministra obrane iscrpljuju u činjenici da je sudjelovao u ratu kao dobrovoljac, to mu neće biti nikakva prepreka da ga Hrvatski sabor potvrdi za novog ministra obrane. Tako će se Anušić, koji se do prošloga tjedna bavio komunalnim pitanjima Osječko-baranjske županije, već sljedeći mjesec naći na sastancima NATO saveza u Ramštajnu ili Briselu pokušavajući pronaći rješenja za daljnju vojnu opskrbu Ukrajine ili Izraela.

U medijima je Anušić predstavljen kao dobro poznati žestoki oponent Andreja Plenkovića, koji ga se nerijetko usudio kritizirati. Anušića se portretira kao „gospodara Slavonije“ i u ovom imenovanju vidi se Plenkovićev pokušaj pacifikacije unutarstranačke oporbe, te pokušaj oponiranja Domovinskom pokretu koji preko vukovarskog gradonačelnika Penave HDZ-u oduzima dobar dio nekada vjernih glasača. U stvarnosti, radi se o još jednom medijskom napuhavanju nečega što ne postoji. Plenković nema nikakvu oporbu u HDZ-u, niti postoji struja koja bi ga mogla ili htjela smijeniti. Pokazali su to do sada i svi unutarstranački izbori na kojima je Plenković glatko osvajao novi mandat. HDZ se ne odriče svojih predsjednika dok god pobjeđuju. Tek kada izgube, ritualno ih žrtvuju, isključe iz članstva i eventualno procesuiraju, ali dok god pobjeđuju, nema nikakvih problema. Isto vrijedi i za Anušića. Iako o sebi gradi sliku stranačkog buntovnika, Anušić je klasični stranački vojnik HDZ-a. Karijeru je započeo kao općinski načelnik, nastavio kao župan i sada postao ministar. Čega? Nije bitno čega. Čega god treba. Dobro je poznato ranije Anušićevo navodno negodovanje zbog HDZ-ove koalicije sa SDSS-om. Sada će isti taj Anušić postati ministrom obrane upravo glasovima istog tog SDSS-a protiv kojeg je navodno rogoborio. Anušićevo imenovanje, kao i Banožićev odlazak sa stajališta utjecaja na politiku vlade, na rezultate i kvalitetu upravljanja državom u konačnici su potpuno nebitni. Ako je Plenkovićeva osmogodišnja vladavina nešto pokazala, onda je to činjenica da su ministri potpuno nebitni u sustavu obnašanja državne vlasti i donošenja odluka. Postoji premijer i njegov uži kabinet koji određuje prioritete i postoje upravne službe koje te prioritete pretaču i oblikuju u politike, zakone i opće propise. Ministri, svi ti razni tolušići, banožići, horvati, žalci i ostali, bili su i bit će samo ukras, demokratska forma u koju je zaogrnuta činjenica da sve odluke donosi svega nekoliko ljudi.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: