Ovih dana u Istanbulu je proslavljena stogodišnjica turske republike, uz vatromet i stotinu ratnih brodova. Kao što znamo, otac turskog republikanizma je Kemal Paša Ataturk, prvi predsjednik Turske iz 1923. godine, nakon što je ona vjekovima bila Osmansko carstvo, pod vlašću monarha, odnosno sultana. U to carstvo spadali su i dijelovi jugoistočne i srednje Evrope, kao i čitav Balkan koji je bio, kako se to kaže, pet vjekova pod Turcima. Osmansko carstvo se raspalo u Prvom svjetskom ratu i na njegovim razvalinama voljeni Ataturk stvorio je republiku, pod sloganom „Turska Turcima“, što je značilo da je sve narode koji su bili pod osmanskom vlašću proglasio političkim Turcima i zaprijetio da se nitko sa strane ne smije miješati u poslove turske republike. On je, međutim, imao nadimak i „sivi vuk“, što se podudara s glavom sivog vuka kojeg je na zastavi nosio Sulejman Šah koji je u 13. vijeku poveo prva turska plemena s Dalekog istoka u prodor prema Zapadu. Ataturk s nadimkom „sivi vuk“ nije slučajnost i o tome svjedoči današnja Turska, koja je nasljednica, kako Ataturkove republike, tako i vjekovne turske države pod vlašću sultana. Sada je ona mnogoljudna zemlja od 86 miliona najrazličitijih stanovnika, i to stanovništvo čini mnoštvo rasa i nacija bivšeg osmanskog carstva, od mongolskih, preko istočno-mediteranskih do slavenskih antropoloških tipova i svi se oni osjećaju Turcima, baš kao što je Ataturk i želio.

Relativno nedavno istraživanja u Turskoj „Migracije iz Rumelije i Balkana u Republiku Tursku i prognoze rasta stanovništva od 1923. do 2020. godine“, donosi procjenu da u današnje vrijeme u Turskoj živi između 27 i 32 miliona ljudi porijeklom iz Jugoslavije, Grčke i Bugarske. Samo u Istanbulu danas živi tri miliona ljudi porijeklom iz naših krajeva. Usput rečeno, i sam Ataturk rodom je iz Soluna. Taj dugi vremenski „kontinuitet u diskontinuitetu“, odnos sekularne republike Turske stare sto godina, sa sedmovjekovnim Osmanskim carstvom i s današnjom panislamskom Turskom, ticao se ljudi s Balkana naravno podosta u prošlosti, a tiče ih se i danas. O tim historijskim procesima dugog trajanja na primjeru odnosa Turske i Balkana vrlo uvjerljivo govori knjiga „Strategijska dubina“ iz 2001. godine, Ahmeta Davutoglua, nekadašnjeg turskog premijera i ministra vanjskih poslova.

U knjizi Davutoglu smatra da je Turska „jedinstveno obdarena zemlja“ zbog pozicije na razmeđu kontinenata i historijskog nasljeđa Osmanskog carstva, koje je više vjekova vladalo značajnim dijelovima Bliskog i Srednjeg istoka i Balkana. Na tim područjima, kaže Davutoglu, Osmansko carstvo je ostavilo „značajan civilizacijski trag“ zbog čega ima potencijale da postane respektabilna sila i da na suvremeni način predvodi muslimanski svijet. U toj viziji, Balkan je u „prvom pojasu“ zemalja gdje treba najintenzivnije obnavljati osmansku kulturu i tradicije kroz jačanje kulturnih i ekonomskih veza s lokalnim muslimanskim stanovništvom, „kome treba vratiti osmanski identitet“, smatra Davutoglu. Pisac predgovora prijevoda knjige „Strategijska dubina“, Bojan Bugarčić, smatra da centralnu os knjige predstavlja ideja da je Turska „epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, središte Euroazije“, te stoga turska vanjska politika teži biti kompleksna, okrenuta u više pravaca i prožeta jednako i neoliberalizmom i islamizmom. Povjesničari kažu da je Osmansko carstvo u srednjem vijeku za Balkan i okolne krajeve bila Amerika i da današnje veze, ekonomske, kulturne, jezične i političke, Balkana i Turske, nisu daleko od te davne slike. Odnosno, kako smatra najznačajniji islamolog i orijentalist, univerzitetski profesor u Beogradu Darko Tanasković, moderna Turska na određen način želi kapitalizirati, kako kaže, svoju „historijsku dubinu“ i danas u novim uvjetima, suvremenim sredstvima i veoma pragmatično, želi obnoviti svoj utjecaj na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku, polazeći od činjenice da je Turska sve do Prvog svjetskog rata vladala velikim djelom tih prostora.