Bilo je jedno vrijeme dok još nisam gotovo ništa znao o pripadnostima kojima se neprestano bavimo ovdje. To je bilo tamo sedamdesetih godina, u čudesna, sunčana a bjeličastom izmaglicom obavijena doba. Na ferijama, kad sam se kao zagrebački školarac selio iz mirisa smoga u čistoću goranskih jutara, moj deda imao je ritual. Prvo je na, kako se to govorilo, „ukaveu“, kratkom valu na malom „tranzistoru“ slušao vijesti Radio Zagreba. A onda prebacivao na srednji val da čuje druge vijesti i emisije. Neki glas, ton spikera kao iz druge ere u odnosu na ono doba „apsolutne modernosti“, više glumački i nekako komično svečan, pomalo prenaglašeno emotivno izgovarao je, sporo i starostavno romantičarski, rastavljajući i produžujući slogove: „kod dva…bela…goluba“ – naslov emisije u kojoj se govorilo drugačije i puštale se neke stare, davne narodne i gradske pjesme. Mjesto, grad i stanica odakle je dolazio glas dok su u pozadini jače ili slabije šuštali i krčali radio-valovi u „fedingu“, činili su se daleko, nepojmljivo, mjestom i vremenski, čudno tajnovito u „starinskoj“ intonaciji i boji svijeta koji je sve to predstavljao. U isto vrijeme – zbunjujuće prisno za nekoga tko u toj daljini nikada dotad nije bio, tamo odakle je svako jutro dopirao tako drugačiji zvuk. Zvuk jutarnjeg programa Radio Beograda. Odmah nakon podneva deda bi na većem aparatu, na starinskom drvenom „kosmaju“ sa zelenim „okom“ svjetlećim, našao „Beograd“, kako se govorilo, i obavezni „Karavan“ što ga je vodio Peca Slavenski.

Iako te dojmove nikada nisam zaboravio, ovih dana ponovo mislim na njih. Ravno je sto godina kako je osnovana i počela s radom prva radio-stanica u glavnom gradu Srbije i tada prva u Jugoslaviji. Ali, kao i s većinom stvari tu, i oko ovoga nema ni jasnoće ni dogovora. Niti može bez specifičnog „natjecanja“ dva centra. Kako je u svojoj prevažnoj studiji „Radio Beograd 1924 – prva jugoslovenska stanica“ (1990) napisao dr. Ivo Pustišek, nedoumica oko prvenstva nastala je nakon Drugog svjetskog rata kad su se, manje istraživački, a više „od oka“, utvrđivali datumi početaka predratnih radio-stanica. Po tome prvi je, 15. maja 1926., s emitiranjem krenuo Radio Zagreb, pa je i u socijalizmu Jugoslavenska radio-difuzija 1956. ovaj datum proglasila kao Dan jugoslavenskog radija. Radio Beograd započeo je s redovnim programom tek 1929, prije devedeset pet godina dakle. Pustišek pojašnjava razliku time što je u kasnijim historijatima Radio Beograd iz 1924. pogrešno označen kao eksperimentalna radio-stanica. Kako god, ostaje da su u februaru te godine iz radio-telegrafske stanice u Rakovici inženjeri Mihailo Simić i Dobrivoje Petrović emitirali prve probne snimke, a od 1. oktobra, Radiofonska stanica Beograd–Rakovica počela s programom iz studija. Danas tiho zazvoni mala ironija nad činjenicom da se studio nalazio u palači „Prve hrvatske štedionice“ u Knez Mihailovoj 42. „Bila je to prva radio-stanica u Srbiji, Kraljevini SHS i na Balkanu“, piše odsječno Pustišek.

Ono što će se u sljedećih 100 godina događati s ovom institucijom, saga je kojoj bi trebalo mnogo više mjesta nego što imamo ovdje, a štoviše zadjelovalo bi čak i u romanesknom ili filmskom obliku kao pretjeranost. To bi u nekoliko ključnih momenata bila jedna dramatska povjesnica koja nadilazi fikciju, kako to život i historija ovdašnjih bitnih mjesta gotovo po pravilu nose sobom, u rasponu od strašnih izazova reflektiranih općim događajima, do nevjerojatnog bogatstva koje je ova stanica, mijenjajući lokacije, sve do prije sedamdeset i sedam godina kad je našla i svoje idealno i trajno mjesto, stvarala i u dobra i u teška vremena kroz svoje programe, ostavljajući tek jedva naslućen i do danas nedovoljno tematiziran pečat u kulturi. Kako visokoj tako i u najširem smislu – u muzici, književnosti, intervjuima, zabavnim i govornim programima, u obrazovanju i nauci.

Svatko tko je slušao i pratio Radio Beograd kroz decenije ima i svoj lični „historijat“ i odnos prema njemu. Naročito ako je kontinuitet slušanja prekidan našim općim mijenama koje su, pogotovo za slušaoce odavde, metafora lomova i traženja novih veza, kad i ako je to bilo moguće. Tako je i s ovim autorom.

Osim zvuka na radio-valovima i zvuka danas digitalnog, Radio Beograd je i stvarno, materijalno mjesto dakako. Mnogi toposi koje zamišljamo i romantiziramo iz daljine najčešće se, kao i svaki „Oz“, pokažu kao razočaranje. Imam sreću da mi je zgrada Radio Beograda bila i ostala najrjeđa iznimka. Ta fantastična ugaona i kružna građevina, kao toranj, koju je projektirao genijalni Vladisavljević a završio je arhitekta Nestorović, prvobitno kao Zanatski dom, a od 1947. tu, u Hilandarskoj ulici br. 2 i savršeni dom radija, bila mi je trajna fascinacija na fotografijama i pokretnim slikama. Čak sam je u mislima vezivao, što zbog njene art deko arhitekture nije ni formalno sasvim pogrešno, i na legendarni londonski „Brodkasting Haus“ Bi-bi-sijev. U susretu, stvarnom, fizičkom, od prvoga puta kad sam stupio u zgradu, osjećaj mi se javio koji ću imati samo u dvije-tri druge građevine, na isto toliko mjesta. Dojam, ako će mi se povjerovati, kao da sam stupio u vlastitu kuću u kojoj nikad ranije nisam bio. Ili možda ipak…

Otkrivao sam i iznutra tu riznicu kulture s njenim nevjerojatnim a djelatnim, aktivnim arhivom snimaka (što olakšava i odsustvo cenzure prošlosti i drugačiji odnos prema zajedničkom naslijeđu), opuštenost zaposlenih i uzbudljivost živih programa, emisija iz kulture s izuzetnim, pripremljenim voditeljima i novinarima, ushićenost nad arhivskim snimkama titana naše literature i muzike. I ne manje bitno – različitost glasova (!) onih koji rade tu, što nema cijenu nakon „one“ decenije kad su se i na radiju događale i govorile nedopustive stvari. Raznolikost radija vidi se ne samo po poljima djelovanja, nego je ona, naročito u kulturi, i ideološka, u najvećem rasponu, takvom kakvu druge stanice po razlomljenom ovdašnjem prostoru mogu samo zamišljati. Otud, sa svoja četiri kanala, to je, tvrdim, i dalje najbolja stanica na Balkanu. Za nas koji se bavimo kulturom i kroz takva društvena pitanja i osjetljivosti, ta je izvrsnost neplativa.

Ali… šta su ova otkrića u usporedbi s još jednim. Čitajući o historijatu, našao sam nedavno tek da je divna kružna zgrada Radija izgrađena na nekadašnjem imanju gazde koji je tu dugo držao kafanu.

Zvala se „Kod dva bela goluba“.

Negdje iznad, u zraku, zalepršale su mi tren slike, kao usplahirene gugutke, i ona goranska daleka jutra, svijetla i sigurna. I nešto davno, zauvijek izgubljeno, i možda nađeno samo dok ne odleti ponovo.

u spomen mom dedi Đuri Matiću, na tridesetogodišnjicu (1994-2024)