Sinjska alka, tradicionalna viteška igra i pučka svečanost kojom se već više od tristo godina obilježava obrana sinjske krajine od Osmanlija u odlučujućoj bici iz 1715. godine, danas je UNESCO-vom odredbom zaštićena kao kulturno dobro Hrvatske. Smatra se jednim od najupečatljivijih simbola hrvatske kulture i tradicije. U svojoj dugoj povijesti sinjska alka nadživjela je niz režima, država i vladajućih ideologija. Dok je njezino izvođenje danas u pravilu nabijeno snažnim hrvatskim patriotskim osjećajima, a nerijetko i nacionalizmom, pojedine epizode iz povijesti alke, zbog svoje suprotstavljenosti s aktualnim narativom, danas se uglavnom prešućuju. Ovo se primarno odnosi na političku i društvenu poziciju alkara u vremenu monarhističke Jugoslavije. U ovom su periodu gotovo svi alkari iskazivali stavove integralnog jugoslavenstva; zalagali su se za jačanje veza između svog društva i kraljevske vojske, a mnogi su bili i ugledni članovi Jugoslavenske demokratske stranke, inače izrazito prorežimskog i jugo-unitarističkog političkog pokreta.
Iako je relativno poznata činjenica da je u novembru 1918. godine na splitskoj rivi upriličen svečani doček postrojbama srpske vojske slaveći Srbe kao osloboditelje, obično se zaboravlja kako su slični događaji, doduše u manjem opsegu, organizirani i u nizu drugih mjesta Dalmacije i dalmatinske zagore. Iznimka pritom nije bio ni Sinj, gdje su u decembru iste godine pripadnici srpske kraljevske vojske dočekani s titulom osloboditelja Cetinske krajine, uz klicanje u čast kralja Petra i intoniranje himne „Bože pravde“. Među okupljenim mnoštvom, pritom su se posebno isticali pripadnici alkarskog udruženja, na čelu s alkarskim vođom Vickom Grabovcem, odjeveni u svoje najsvečanije odore. Sljedeće, 1919. godine alkarsko se udruženje odlučilo još jednom iskazati počast kralju Petru Karađorđeviću, organiziravši alkarsku utrku čak dvaput u godini – najprije izvanredno na datum 12. jula, povodom kraljevog rođendana, a zatim redovito natjecanje u avgustu. Iako službena dokumentacija alkara navodi, a to je kasnije ušlo i u neke historiografske radove, kako je kralj osobno prisustvovao utrci održanoj njemu u čast, ovaj je podatak ipak netočan budući da je kralj Petar u to vrijeme bio u inozemstvu, odakle se vratio tek pet dana kasnije, a Sinj ustvari nikad nije posjetio. Alkari su, međutim, sve vrijeme ostali naklonjeni kralju, pa je tako, nakon njegove smrti 16. avgusta 1921. godine, Vicko Grabovac u maršalat kraljevskog dvora u Beogradu uputio brzojav: „Smrt Kralja i velikana Jugoslavije potresla je srca ovog udruženja u času kad prigodom svoje tradicionalne proslave pred hiljadama prisutnoga naroda klicalo mu i vapilo zdravlje i sreću. Podastiremo slavnom domu izražaje naše velike žalosti kličući Slava neumrlom Kralju Petru Karađorđeviću, Slava Velikanu našeg naroda, Slava najzaslužnijem sinu Jugoslavije“, a delegacija alkara na čelu s Grabovcem došla je i na njegov sprovod.
Budući da je uspostava nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, označila i potrebu za sastavljanjem novih regulativa u svim organizacijama i slojevima društva, Viteško alkarsko društvo (VAD) održalo je na dan 17. jula 1921. godine izvanrednu skupštinu u prostoru udruženja Jugoslavenski napredak u Sinju, gdje je dogovoren sadržaj novoga pravilnika VAD-a. Iako je, prema njegovom sadržaju, odlučeno da čelnik Društva, kao i ranije, nosi titulu „alkarski vođa“, prilikom ovjere pravilnika Vicko Grabovac naveden je s titulom „alkarski vojvoda“, čak i usprkos tome što termin „vojvoda“ nema povijesno utemeljenje među zapovjedništvom vojnih postrojbi cetinske krajine. Grabovac se i naknadno nastavio potpisivati ovom, neformalnom titulom, što su kasnije nastavili činiti i svi njegovi nasljednici sve do danas. Odabir titule „vojvoda“ nastao je ustvari kao rezultat želje za poistovjećivanjem sa službenom vojskom Kraljevine SHS, u kojoj je to bilo ime najvišeg čina, baš kao i radi odavanja počasti vojvodama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. Sam Grabovac inače je bio posebno poznat po isticanju svoje jugoslavenske i monarhističke orijentacije, usprkos etničkom hrvatstvu deklarirao se kao Srbin, te je zahtijevao da alkari mogu biti samo ljudi odani režimu Karađorđevića, a još je prije uvođenja Šestojanuarske diktature zabranio isticanje hrvatskih obilježja na alkarskom trkalištu.
Početkom 1920-ih u sklopu Demokratske stranke Svetozara Pribićevića, političkog lidera prečanskih Srba, kao njezina paravojna postrojba osnovana je Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) čija je zadaća bila širenje ideja integralnog jugoslavenstva i suzbijanje isticanja nacionalne pripadnosti narodima u Kraljevini, nerijetko i nasilnim putem. Svoj ogranak ORJUNA je imala i u Sinju, kao izrazito jugoslavenski orijentiranom gradu, a njezinim su članovima postali i brojni alkari koji su pisali za orjunaško glasilo „Pobeda“, baš kao što je ono pratilo rad njihovog društva. Jerko Tripalo, alkarski vojvoda u periodu od 1926. do 1929, jedno je vrijeme čak bio i predsjednik ORJUNA-e.
Kada se nasljednik kralja Petra, Aleksandar Karađorđević, 1922. godine ženio za rumunjsku princezu Mariju, na prigodnu svečanost pozvao je i pripadnike alkarskog društva. Alkari su se, dakako, odazvali pozivu, a ovim su povodom alkarsku utrku odlučili te godine izmjestiti iz Sinja u Beograd. Alka se tako 1922. godine održala na beogradskom Tašmajdanu, ranije nego što je uobičajeno, na datum 7. juni, pri čemu je alkarima kao službeni domaćin bio određen tadašnji ministar prosvjete, slavni komediograf Branislav Nušić, a tek vjenčani kraljevski par osobno joj je prisustvovao. Vojvoda Vicko Grabovac na njezinom je otvorenju održao svečani govor započet riječima: „Veličanstvo! Kad je najveći i najsjajniji sin cijelog našeg roda, otac ne samo Vaš, nego i svih Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi Kralj Petar Veliki četovao u Bosni pod proslavljenim imenom Petra Mrkonjića, njegova je čedna, ali junačka četa, u kojoj je bilo naših krajišnika, više puta bila potajno snabdijevana iz Sinja i Cetine od naših starijih, od kojih su neki još živi i ugledni članovi našega udruženja.“
Inače, riječ je o tek drugom primjeru u povijesti u kojem se alka nije odigrala u Sinju. Prije toga jedino je 1832. godine bila održana u Splitu, a kasnije još samo dva puta – 1946. godine u Zagrebu u čast Josipa Broza Tita, te 2017. godine u Vukovaru. Pobjednik alke iz 1922. godine bio je Josip Tomašević Pićurin iz Brnaza kod Sinja, a kralj Aleksandar mu je tom prilikom darovao zlatnu tabakeru s kraljevskim grbom urešenu briljantima. Po povratku u Sinj, za alkare je tada organizirano veliko narodno slavlje. Ipak, Josip Tomašević Pićurin nedugo je potom zbog neimaštine u Splitu založio kraljevu tabakeru, zbog čega ga je alkarsko društvo isključilo iz članstva ocijenivši taj čin kao nečastan i neprihvatljiv, nakon čega je pokrenut sudski postupak za povratak kraljevog dara u alkarsko društvo. Ovaj je pothvat bio uspješan te se zlatna tabakera i danas može vidjeti u Muzeju sinjske alke.
Bliski odnosi između kraljevskog dvora i alkara nastavili su se i dalje, pa je tako, primjerice, 1925. godine Aleksandar odlikovao Viteško alkarsko društvo najvišim odličjima, kao i vojvodu Vicka Grabovca osobno. Nakon Aleksandrova umorstva u Marseillesu 1934. godine, Grabovac je ponovno uputio brzojav sućuti službenom Beogradu, a njegov je sadržaj bio sljedeći: „Prožeta najsvetijim osjećajima narodne duše i teško ranjenog srca, četa Viteških Sinjskih Alkara polaže svoja koplja pred odrom Narodnog Junaka Viteza, Velikog Pobornika Mučenika, Slavnog Kralja Njegova Veličanstva Aleksandra I zavjetom tvrdim čuvanja velikog djela, sinovske zahvalnosti i poštovanja naprama neumrlom Njegovom Imenu i svijetloj uspomeni.“ Nakon što je kraljevo tijelo brodom pristiglo u splitsku luku, među brojnim delegacijama iz cijele države koje su se došle pokloniti kralju očekivano su bili i pripadnici alkarskog društva na čelu s alajčaušem Markom Buljanom, a podjednako je mnogobrojno bilo i alkarsko izaslanstvo na Aleksandrovu sprovodu u Beogradu.
Iduću sinjsku alku, u ljeto 1935. godine, Vicko Grabovac zaključio je riječima: „Slava mučeniku kralju“, te „Živeo kralj, živela Jugoslavija“. U ovo su vrijeme, međutim, na području Hrvatske već itekako bile prisutne međunacionalne tenzije zbog čega je zabilježen i incident u publici alke. Zbog negodovanja na Grabovčeve riječi, čelnik sinjske ORJUNA-e, alkarski momak Ante Pavić Đusa je vičući „Dolje Maček, dolje Hrvatska“ puškom udario težaka Petra Jagnića. Nakon toga, alkar Franjo Grabovac, također orjunaš, izvadio je pištolj i počeo prijetiti pristašama opozicije što je prouzročilo opći metež. Na koncu je žandarmerija oboružana bajunetama morala intervenirati kako bi primirila situaciju, što je rezultiralo s jedanaest ozlijeđenih te jednim poginulim, a vojvoda Grabovac bio je primoran udaljiti se s trkališta uz pratnju žandara.
Sami alkari ostali su ipak odani kralju i državi do kraja njezina postojanja. Niti jedan pripadnik alkarskog društva nije pristupio ustaškom pokretu, pa čak niti domobranstvu NDH, dok su mnogi otišli u partizane, a neki čak i u Dinarsku četničku diviziju Momčila Đujića. Po uspostavi socijalističke Jugoslavije, Viteško alkarsko društvo mijenja ime u Narodno alkarsko društvo, a njegovim počasnim članom imenovan je maršal Tito, dok je prvim slavodobitnikom alke 1945. godine postao Bruno Vuletić, inače najmlađi partizanski viši oficir u cijeloj Jugoslaviji, koji je kasnije preuzeo dužnost alkarskog vojvode, te je nastavio obnašati sve do početka 1990-ih. Iz vremena SFRJ važno je istaknuti i sklapanje dogovora o Sinju i Požarevcu kao gradovima-prijateljima, upravo iz razloga što je Požarevac domaćin manifestacije Ljubičevske konjičke igre, manifestacije s elementima sličnim sinjskoj alki, nastale također kao uspomena na ratovanje protiv Osmanlija.
