Mada je Ćamil Sijarić veliki pisac dvadesetog vijeka, ima u njegovoj poetici nečeg od starih rapsoda. U kontekstu te njegove „starinskosti“ zanimljiva je i dilema oko godine njegovog rođenja, pošto se u nekim biografijama navodi kraj 1912, a u nekim drugim 1913. godina. Pisac rođen u Šipovicama kod Bijelog Polja u vrijeme balkanskih ratova, umrijeće u Sarajevu kao žrtva saobraćajne nesreće, pošto ga je kao pješaka udario automobil u decembru 1989, nekoliko nedjelja nakon pada Berlinskog zida. Neko je zgodno primijetio da Sijarić možda i nikad u svojoj prozi nije pomenuo automobil.

Ćamil Sijarić jedan je od onih pisaca koji su dosta kasno objavili svoje prve (beletrističke) knjige. „Ram-Bulja“ je zapravo objavljena kad je njezin autor već dosegao ono što Selimović u jednoj svojoj famoznoj sentenci zove „ružno doba“ – kad je čovjek dovoljno mlad da bi još imao snove, a već suviše star da ih ostvaruje. Sijarić je svoje književne snove, međutim, ostvario. Tri godine nakon „Ram-Bulje“ Sijarić objavljuje roman „Bihorci“ koji mu je donio slavu na cijelom području ondašnje Jugoslavije. Za ovaj roman Sijarić je, naime, dobio jednu od onovremenih najuglednijih književnih nagrada čija je novčana vrijednost iznosila tadašnjih milion dinara. Bio je to tad izgleda neki ozbiljan novac jer je povodom ove nagrade nastala jedna od onih tipičnih bosanskih šala koja se, eto, pamti i danas. Ćamila Sijarića su, naime, nakon ove nagrade u igri riječi prozvali – Ćamilion.

U naredne tri decenije Sijarić će objaviti mnogo zapaženih knjiga. Među njegovim romanima nakon „Bihoraca“ ističu se „Kuću kućom čine lastavice“, te „Konak“, od knjiga pripovjedaka nakon „Ram-Bulje“ spomenimo „Zelen prsten na vodi“, „Naša snaha i mi momci“, te „Na putu putnici“, a tu su takođe i putopisi („Herceg Bosno i tvoji gradovi“), te pjesme („Lirika“, „Koliba na nebu“). Još 1972. Predrag Palavestra je uvrstio Sijarića u svoju „Posleratnu srpsku književnost 1945–1970“. Sedamdesetih i osamdesetih za njegova je djela i te kako bilo mjesta u vodećim beogradskim izdavačkim kućama. Jer Sijarić je pisac čija proza, koliko god bila zanimljiva i kritičarima, na takozvanog običnog čitaoca djeluje kao kazivanje guslara pored vatre. Njegov jezik je moćan i sugestivan.

„Okretali smo se desno i lijevo i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama – pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduven trbuh, sagorjelu kožu… Voda ih nosi, okrene ih, prevrne“, pasus iz knjige „U oslobođenom Jasenovcu“

Rekoh gore za „Ram-Bulju“ da je Sijarićev beletristički prvenac. Jer prije te knjige objavio je jednu dragocjenu reportersko-žurnalističku knjigu pod naslovom „U oslobođenom Jasenovcu“. Prvo izdanje objavljeno je još 1945.

Sijarić je bio među prvima koji su ušli u Jasenovac nakon bijega i povlačenja ustaša, i ta je njegova reportaža istovremeno i vrhunska logorologijska literatura i potresan dokument.

Čisto ilustracije radi, evo jednog pasusa: „Sava je ovd‌je – pred Jasenovcem, široka voda. Reklo bi se da je ovd‌je i duboka. Gledam njeno vodeno ogledalo, po kojem je prileglo proljetno sunce. To proljetno sunce nije danas veselo. Nego je danas to proljećno sunce tužno – jer ono pada po leševima! Okretali smo se desno i lijevo i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama – pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduven trbuh, sagorjelu kožu… Voda ih nosi, okrene ih, prevrne. Oni koje zauzme matica rijeke prolaze brže, a oni koje izbacuje na krajeve zaostaju: zaostaju tako kao putnici koji su se na putu premorili… Na sebi nemaju gotovo ništa – komad haljetka koji se na njima crni, ili ni to, nego im na suncu sijevaju goli trbusi, kukovi, leđa, noge, šije – već kako kome i kako kad. Poneki je od njih ženski leš, a neki muški – a podjednako su goli svi. Nad njima se viju rojevi muha, pa tako i ti rojevi odlaze niz Savu.“

Sijarića su cijenili najveći njegovi savremenici. Nekoliko sati uoči dolaska nove 1979. godine Krleža je Enesu Čengiću ovako zborio: „Ćamil Sijarić je u svakom slučaju pažnje vrijedan pisac i mislim da ga kritika nije ocijenila i dala mu pravo mjesto. U početnim je danima bio pod utjecajem Andrića, ali se razvio kao osebujna stvaralačka ličnost (…) ukoliko je Andrićeva beletristika i bila u početku inspiracija Sijariću i tada je Sijarić bio interesantan, ali da je tako dobar pisac kakav se iskazuje pripovijetkom ′Hasan sin Huseinov′, nisam vjerovao. Sasvim sigurno, to je jedna od najboljih stvari kod nas napisanih. Zapravo, ovo što Vam govorim trebalo bi da napišem, da štampam i kažem: Evo Vam Ćamila Sijarića, koji kod nas prolazi nezapažen.“