Nakon nekoliko godišnjica, što osim značaja i veličine ličnosti ili događaja kao po pravilu u sebi nose i težinu muka historijskog iskustva kulture i naroda, tren je da se slavi i jedna obljetnica koja trajno sija velikim, svijetlim i neukaljanim nečim, kao malo koja.

Ovoga 28. marta navršilo se dvjesto godina od rođenja Branka Radičevića, jedne od najdražih, istinski i neretorički voljenih figura čitave naše književnosti i kulture. I jedne od najizdvojenijih, već samim tim što je bio u mnogočemu prvi, pjesnik od kojeg počinje nova epoha, a najsretniji radovi iz djela stvorena za kratka života traju bez prekida ova dva vijeka javljajući se neočekivano, ali po dubljoj nekoj vezi i u najljepšim, upravo čarobnim pojavnostima.

Branko je ne samo jedinstven lirik i ogledni romantičarski pjesnik našeg jezika (ranoga romantizma, to jest, a ne onog kasnijeg, mračnog i dekadentnog oblika), „prvak i prvenac naš“, kako je napisala Isidora Sekulić, nego je, unatoč turobnoj činjenici svoga kratkog trajanja na zemlji i tragičnog, samotničkog kraja, ostao izdvojen i kao neobična sunčana, svijetla figura s kojom će se samjeravati svi kasniji pjesnici romantičarskoga pravca, i čak kultura u cijelosti. Izvana već, on je tipska figura vremena, prepoznatljiva do mjere da su je generacije mogle zamisliti i ocrtati – Branko, s dugom, artistički začešljanom kosom, u evropskom dresu i s mašnom, ili pak odjeven u bijelu košulju rastvorenu, na liniji bajronovskoj, a modi bečlijskoj, evropejskoj. Mlad čovjek pun životnosti, vedrine, otvorenosti ka svijetu, radosti i životnim ljepotama, ali i umjetnosti, visokim čuvstvima, s prečanskim idealima o domovini i slobodi – kad je propjevao, to je bilo onako kakva mu je bila i duša, ili da kažemo modernije, karakter i senzibilitet. Pjesme su to na prvi pogled jednostavne, obilježene narodnim jezikom i Vukovom revolucijom čiji je Branko bio prvi (i od Vuka samog nažalost neshvaćen) pjesnički adept, no pjesme oblikovane evropskom kulturom i estetikom što ih je u sebi nosio taj rafiniran i načitan ljepoduh (od kuće već – po čemu je isto bio prvi: ne samo za njegova vremena, nego ni prije, a ni dugo poslije nema pjesnika u našoj nacionalnoj historiji kojem je otac bio intelektualac). Nosili su Brankovi stihovi i strofe jasnoću i izuzetnu pjevnost, kao i neku divnu mladalačku zanesenost. Nosili su suprotnosti, himničnost i melankoliju, intimno i nacionalni idealizam, kao i, najinteresantnije, čulnost i čednost zajedno, u paradoksu, nerješivo, samo našom senzibilnošću dohvatljivo.

U toj suprotnosti je naime ključ. U njoj je ljepota koju su prepoznavale generacije naših ljudi i na koju su se spajale, a da često i nisu znale da takva osjećajnost i dar da izraze dva na prvi pogled kontradiktorna stanja, nose upravo Brankov pečat i potpis, da je taj sentiment on prvi oblikovao tako i ostavio nam je. To je velika ostavština, kojom smo mi što smo imali sreću da s njom odrastamo trajno ostali oplemenjeni. Uopće sve što je bilo i jeste u dodiru s Brankom kao da se odmah pretvaralo u dobrotu, svjetlost, u vedro, blistavo i radosno. Dakako, s našom jedinstvenom kapljom melankolije i žalosti tik uz taj kroz generacije prenošen svijetao sjaj. Bez nje ne bismo bili mi, ovi koji jesmo.

To nije retorika. Evo, čitaoče, pa vidi i podsjeti se, ako još pamtiš.

Pisac svih pisaca naših sretnih djetinjstava, Branko Ćopić, otišao je od nas prije četrdeset godina, 26. marta, dva dana prije godišnjice onoga po kojem je dobio ime. Malo je tako potresnih i nježnih priča kao što je ona o majci Soji koja je čuvala sirotinjsku miraznu čašu s nacrtanim likom Branka Radičevića. Tako, davši svome sinu ovo ime, Brankeljina majka je, pored održanja prevažne, suštinski važne tradicije u teškim okolnostima, kao nekim starovjernim narodskim magijskim činom – prenijela i dobro dobrome.

Ni sam naš prvoromantičar poezije nije rođen pod tim imenom. Svjesnim, ličnim, a također gotovo ritualnim činom konverzije, odbacio je rođeno ime – Aleksije – i dao sebi novo, puno simbolike, manifestno, idealističko porukom, identifikacijsko, identitarno, a tako lijepo u svojoj narodnoj dobroti: Branko.

Neki je onomastičar ne tako davno napravio istraživanje i, koliko se sjećam, našao jedina dva južnoslavenska muška imena kojih nema ni u jednom drugom narodu: jedno je Radovan. Drugo je Branko.

Kažu da je Branko Radičević bio lijep čovjek, neki tvrde upravo apolonski mladić – što moramo uzeti na riječ, kako podcrtava veliki Milan Kašanin u tužnoj činjenici da iza pjesnika nije ostao nijedan portret rađen za života.

Ne može onda da nema neki dublji razlog za to da će onaj koji će kasnije najviše od svih proširiti Brankove stihove, pored tolikih što su tada već sto godina u kolektivnoj svijesti, također, biti mladić bijela lica. Fizionomija apolonska u novom vremenu, odabranik koji će uglazbljenim stihovima u kulturni spomenar čitave jedne zemlje upisati Brankovu posvetu Mini Karadžić, Vukovoj kćeri, naravno – pjesmu što se kao nježan korijen uhvatila da bi ostala tvrdoglavo i izrasla kroz 170 godina u novi oblik. Sad ijekavizirana i otpjevana u onom čarobnom trenu, isto takvim glasom, obasjana ljepotom lica pjevača i divnom muzikom, tonom koji je tada, kao nikad, spojio najljepše i najčistije mlade struje čitave generacije, treperenja što su se prožimala i svijetlila u svojem sretnom naponu i nevinoj, najnevinijoj čulnosti:  /„Pevam danju, pevam noću,/Pevam, sele, što god hoću:/I što hoću, to i mogu;/Samo jedno još ne mogu…“/

Sve do melodijske kulminacije refrena koji je uzdizao kao ništa drugo ni prije ni poslije, do melodije i riječi tek malo, metra radi, prilagođenih: /„Kad si zvijezda, sele moja,/Da si među zvjezdicama,/Među svojim, sele moja,/Među svojim sestricama…“ /

Ta vječna mladost i senzualnost, čuvstvo od najčistijeg, nematerijalnog zvjezdanog praha sazdano, i nakon Brankovog preranog odlaska s ovoga svijeta, od „pjesničke bolesti“ kao i toliki u toj generaciji, sve to uspjelo je učiniti još nešto nevjerojatno, prenošeno kroz naraštaje i vjekove.

Kad su, decenijama kasnije, i kad je već kult oko pjesnika bio izgrađen, pjesnikovi zemni ostaci iz Beča preneseni u njegovu zemlju, na jedan vrh blagih fruškogorskih brda, to je mjesto postalo odredište jednog rijetko nemakabričnog hodočašća. Grob pjesnikov i mjesto koje je kao sinegdoha, čudnom, gotovo bogdanovićevskom misterijom, kao ritualnim izokretanjem energija, umjesto da plaši mrakom naprotiv nadahnjivao veličanstvene životonosne umjetničke uspone i uznesenja. I postao simbolički lokus za sve one koji sanjaju poetski i ljudski o domovini: apoteozu tom mjestu kao metafori posebne boli i ponosa stvorit će još jedan Prečanin, Miloš Crnjanski. Uzevši ime za naslov i motiv svoga remek-djela, ispjevat će vjerojatno najveću poemu moderne srpske književnosti – „Stražilovo“.

Tako svijetle trajno, čak i kad je kroz tavnu svjetlost Crnjanskoga, i to sunčano ime Branko i sjen čudesnoga pjesnika. Pjesnika čija uspomena ne traži divljenje, kao što ne traže oni koje već volimo, čisto i lako, čuvajući im uspomenu kao nježno ptiče na dlanu, zaštitnički, dok nas ima.