Iznevjereni čuvari Preradovićeve?

Piše: Slobodan Uzelac

Bivši potpredsjednik vlade svjedoči kako su obnovitelji Privrednika u ratna vremena čuvali srpsku imovinu u Preradovićevoj u Zagrebu, kao i o svom angažmanu na povratu te imovine

Privrednikova imovina
Privrednikov dom, Preradovićeva 18 Zagreb

U samom središtu zagrebačkog Donjeg grada, točnije u ulici Petra Preradovića br. 18, 18/1 i 18/2 nalaze se zgrade koje je početkom XX vijeka kupilo i dogradilo Srpsko privredno društvo Privrednik. Njima nasuprot na broju 21 i 23 u dvostruko većem dvorištu nalaze se zgrade koje su sagradile druge srpske organizacije iz toga vremena. Riječ je ukupno o par hiljada kvadratnih metara zatvorenog prostora povezanih zgrada koje zatvaraju dva dvorišta s različitih strana ove ulice.

Početkom devedesetih, dakle, u vrijeme kada je postalo jasno kako je projekt „bratstvo i jedinstvo“, za kojega sam se u toj prvoj polovini svoga života kao i većina mojih drugara zdušno i iskreno zalagao, pred propašću, sve češće me se moglo vidjeti oko Cvjetnog, Preradovićeve i Berislavićeve.

Iz obilja raspoloživih dokumenata i živih svjedočenja danas je jasno kako nas je tadanji vođa hrvatskih komunista Ivica Račan ostavio politički obezglavljene, lakonski odmahnuvši rukom na samu pomisao da bi u novim okolnostima valjalo ozbiljno razgovarati o ozbiljnom pitanju. Time je objektivno otvoren prostor za različite oblike lova na ljude i njihovu imovinu. A među omiljenim metama nezajažljivih u Zagrebu su se našle i drevne zgrade u vlasništvu Srba sagrađene pred stotinjak godina u samom centru Zagreba, pogotovu u Preradovićevoj 18, 21 i 23, te one u Berislavićevoj 4 i 10.

Privrednikova imovina
Privrednikov dom u Preradovićevoj 18

Podsjetimo se nakratko povijesti. Zgrade u Preradovićevoj 18, 18/1 i 18/2 kupilo je i sagradilo Srpsko privredno društvo Privrednik uz izdašnu financijsku pomoć velikog dobrotvora i filantropa Vladimira Matijevića rođenog na Kordunu. Isto tako treba naglasiti da je Privrednik u tom periodu uspješno odškolovao nekoliko desetaka hiljada talentirane ali siromašne djece i omladine, u početku u Austro-Ugarskoj, a potom u Kraljevini SHS (Jugoslaviji). Daljnja zla sudbina proizašla iz zloglasne NDH nije Privrednik mimoišla ni nakon Oslobođenja jer mu je nova narodna vlast oduzela svu imovinu i zabranila njegov rad.

Privrednikova imovina
Vladimir Matijević, osnivač Privrednika

U Privrednikove prostore i prostore ostalih tradicionalnih srpskih organizacija uselili su neki koji ni na koji način nisu na to imali nikakvo pravo osim, dakako, tobožnjeg prava proizašlog iz po tadanjim zakonima nacionalizirane tuđe imovine.

Ostacima ostataka Privrednika nekim čudnim čudom na raspolaganju je preostala jedna prostorija na prvom katu dvorišne zgrade u Preradovićevoj 18/1, površine od svega nešto više od desetak kvadratnih metara. Upravo u toj prostoriji je obnovljen Privrednik i ljudi okupljeni u toj prostoriji oživjeli su njegov rad. Ovi su ljudi ratnih devedesetih godina svojim danonoćnim prisustvom čuvali sve ove zgrade, ne samo Privrednikove, nego čitav kompleks s obiju strana ulice. Ove ljude sam bolje upoznao sredinom devedesetih, naročito najistaknutije među njima. Za početak, evo njihovih imena i prezimena izvučenih iz zapisnika sa sjednice obnoviteljske skupštine Privrednika održane 18. decembra 1993. godine: Rade Peleš, Stevan Pjevac, Branko Jaić, Veljko Ognjenović, Ranko Rosić, Miroslav Mihajlović, Milan Radmanović, Nedjeljko Vukadinović, Dušan Kukić, Grozdana Dević, Đuro Zoraja, Kostadin Milošević, Milan Relić, Nenad Mitrašinović, Milutin Mraović i Bosiljka Pavlović.

Ove je ljude tih godina predvodio Rade Peleš, živahni Karlovčanin kojeg sam imao prilike pobliže upoznati. Slovio je za iznimno aktivnog i obrazovanog čovjeka, društvenog radnika i pisca, satiričara. Među ostalim dobro je govorio francuski jezik. Pred sam rat radio je u poznatom zagrebačkom poduzeću Interpublik. U javnosti je bio poznat kao glasni nezadovoljnik zapostavljenošću karlovačkog teško stradalog partizanskog ruralnog kraja, napose Korduna. Osim partizanskih spomenika, tamo se malo što gradilo, a čitav kraj je bio demografski opustošen napose u pogledu muškog dijela stanovništva. Na obnoviteljskoj skupštini Privrednika Peleš je izabran za prvog predsjednika ovog Društva. Radi Pelešu hrabrosti sigurno nije nedostajalo.

Stevan Pjevac, jedan od obnovitelja Privrednika

Najbliži suradnici Rade Peleša tada, koliko se sjećam, bili su Kosta Milošević, Stevan Pjevac i Đuro Zoraja. Ovi su ljudi doslovno svojim tijelima sačuvali prostore u Preradovićevoj. U najteže vrijeme, od jeseni ’91., pa par godina dalje oni su danonoćno boravili u naprijed spomenutoj kancelariji. Sjećam se da sam jednoga jutra, penjući se uz stepenice zgrade u Preradovićevoj 18/1, susreo Kostu Miloševića koji mi je rekao da je na tamošnju dvoranu bacila oko neka nepoznata žena koja se predstavila kao osoba zadužena za smještaj izbjeglica iz Bosne, ali da je odustala nakon što je vidjela kako tu nema pristojnoga toaleta.

S pokojnim Kostom Miloševićem bolje sam se upoznao kasnije, pogotovo nakon što smo počeli obnavljati i uređivati prostor u Preradovićevoj 18/1, kada sam više saznao o njegovom porijeklu. Bio je uspješni zagrebački zanatlija porijeklom iz Kozarske Dubice, kozaračko dijete. U početku je bio vrlo nepovjerljiv prema svima nama novodošlim srpskim aktivistima. S vremenom se uvjerio u naše dobre namjere i surađivao s nama bez ikakve zadrške. Štoviše, bilo mu je jako drago vidjeti mnoštvo mlađih ljudi koji su se počeli okupljati oko Privrednika, smišljajući na koje sve načine mogu pomoći Privredniku i srpskoj zajednici.

O Đuri Zoraji sam, nažalost, znao još manje. A taj krajnje šutljivi i samozatajni sijedi stariji čovjek, raniji službenik u nekom od gradskih ureda, doslovno je danonoćno boravio u toj Privrednikovoj kancelariji. Najviše je doprinio u skupljanju dokumentacije o Privrednikovoj imovini koja je bila razasuta po cijeloj Hrvatskoj.

Stevo Pjevac je, dok ovo pišem, srećom još živ. Boravi u jednom domu umirovljenika u Zagrebu. Raspolažem s informacijom da Pjevac ima sina koji živi negdje u Americi. Stevo je bio veoma agilni i požrtvovani aktivist i donator Privrednika.

Svi ovi ljudi svojim iznimno snažnim zalaganjem za spas i očuvanje srpske imovine u Zagrebu kod mene su izazvali snažan poticaj da se i sam aktivnije i konkretnije uključim u proces povrata Privrednikove i ostale srpske imovine. To je naročito došlo do izražaja početkom 2007. godine, u vrijeme kada sam stjecajem raznih okolnosti kao nestranački kandidat, a na prijedlog SDSS-a, izabran za potpredsjednika Vlade. Dobro se sjećam jedne od prvih sjednica Vlade kojoj je tada premijer bio Ivo Sanader, a ministrica pravosuđa, dakle šefica resora zaduženog za povrat nacionalizirane imovine, Zadranka, moja zemljakinja, Ana Lovrin. Već za vrijeme priprema jedne od prvih sjednica Vlade obratila mi se ministrica Lovrin rekavši mi da će jedna od točaka dnevnog reda biti zahtjevi triju srpskih organizacija (Privrednik, Prosvjeta i SPC) da im se vrati Privrednikova imovina i imovina ostalih tradicionalnih srpskih organizacija u Zagrebu. Upitao sam ministricu što namjerava predložiti Vladi. Hladno mi je kazala kako će predložiti odbacivanje zahtjeva i to zato što je iz njih vidljivo da nisu zadovoljeni zakonom o povratu takve imovine propisani uvjeti. I ja sam, dakako, dobro znao da ti uvjeti nisu zadovoljeni, a nisu jer nisu ni mogli biti. Naime, pišući zakon o povratu imovine oduzete u socijalističkoj Hrvatskoj, autor zakona je naveo, reći ću kratko i jednostavno da bi bilo jasnije, da imovina može biti vraćena i udruženjima građana pod uvjetom da je dotična organizacija u to socijalističko vrijeme djelovala s ciljem osnivanja samostalne hrvatske države. E sada, vjerojatnost da bi bilo koja srpska organizacija u Hrvatskoj u vrijeme zajedničke jugoslavenske državne zajednice rukovođene geslom „bratstva i jedinstva“ djelovala s tim ciljem bila je jednaka nuli, a svejedno je takva odredba unesena u zakon, a koliko znam, i dan-danas je na snazi.

Privrednikova imovina
Bačićeva Palača u Berislavićevoj

Ubrzo nakon ovoga zatražio sam razgovor s premijerom na ovu temu i dobio ga istoga dana. Sanader mi je rekao po prilici sljedeće: To je vaše i to vama treba vratiti. To meni nikada i nije bilo sporno. Ali mi je sporno kome od tih triju tražitelja. Nemojte mene dovoditi u situaciju da ja arbitriram. Kako se dogovorite, tako će biti. Još nešto. Ne mogu vam to vratiti po postojećem zakonu jer to nije moguće, a taj zakon ne mogu mijenjati zbog drugih razloga, da sada u njih ne ulazim. Ali vaše, nastavio je Sanader, može biti vraćeno putem darovnice. Dakle, država vama uvijek može darovati nešto što je stvarno i formalno bilo vaše. Po svim propisima vezanim za darovnice.

Sada sam ja bio na potezu. Kontaktirao sam predsjednike Privrednika i Prosvjete i pravnog zastupnika Crkve, svoga prijatelja Simu Rajića, i prenio im premijerovu poruku. Tražio sam od njih da se što je moguće prije sastanu i dogovore, suglasno to stave na papir, potpišu i pošalju Vladi. Pri tome sam im iznio svoj prijedlog koji, ukratko, izgleda ovako: imovina koju proteklih godina koristi Prosvjeta ostaje Prosvjeti. Usto, Prosvjeta dobiva i svu imovinu, dakle, zgrade i veliko dvorište u Preradovićevoj 21 i 23. Privrednik dobiva svu ostalu imovinu u Zagrebu, koju većinom čine preostali objekti u Preradovićevoj 18, 18/1 i 18/2 i Berislavićevoj 4. Valja podsjetiti da u slučaju da Privrednik i Prosvjeta prestanu djelovati, sva njihova nepokretna i pokretna imovina pripada Crkvi, što je već utvrđeno važećim statutima ovih organizacija. U međuvremenu je Sanader otišao iz Vlade, zamijenila ga je Jadranka Kosor, a zamijenjena je i ministrica pravosuđa Ivanom Šimonovićem kojega je ubrzo zamijenio dotadanji državni tajnik Dražen Bošnjaković. Čim je stupio na novu dužnost, Bošnjaković je pokazao dodatni interes i spremnost da pomogne u realizaciji povrata. Ubrzo je utanačeno pismo namjere koje su potpisali predstavnici tri srpske organizacije, a koje je sadržavalo gorenavedeni prijedlog. Kada je takvo pismo stiglo u Vladu, otpočela je svojevrsna trka s vremenom s obzirom na to da je preostalo svega par mjeseci do isteka mandata te vlade. Doslovno zadnjega dana mandata te vlade zasjedalo je Upravno vijeće AUDI-a, vladina agencija za raspolaganje državnom imovinom, i donijelo nacrt odluke, samo nacrt zato što ipak nisu imali sve potrebne dokumente za donošenje pravosnažne odluke o darovnici. Očekivao sam da će Upravno vijeće AUDI-a u novom sazivu, čim se konstituira, dovršiti ovaj posao, ali sam se grdno prevario. Nova Vlada i novo upravno vijeće AUDI-a nisu pokazali ama baš nikakav interes za ovaj problem. Ništa se nije događalo sve do 7. oktobra 2015. godine kada Milanovićeva vlada donosi zaključak na prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta po kojem će hrvatska država nekadašnju Privrednikovu imovinu u Zagrebu darovati Privredniku kada postane državna, a prethodno Privrednik, Prosvjeta i SPC trebaju povući svoje zahtjeve za povrat te imovine, što ove organizacije promptno i čine. I ovaj zaključak je donesen na samom isteku mandata ove vlade. Treba, također, naglasiti da je povrat Privrednikove imovine dio koalicionog sporazuma između HDZ-a i SDSS-a kroz sve vrijeme njihovog dugogodišnjeg političkog partnerstva. Nije jasno zašto Privredniku imovina nije vraćena ni nakon sada već deceniju i pol od kada se to pitanje ozbiljno krenulo rješavati, posebno kada se zna da od toga zavise sudbine mnogih siromašnih učenika i studenata koje Privrednik treba stipendirati.

S osjećajem mučnine prestao sam pratiti detalje ovoga postupka imajući puno razumijevanje, da ne kažem divljenje, za upornost i strpljivost vodstva Privrednika pred čijim očima se, eto, odigrava ova nečasna, da ne kažem sramotna igrarija.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: