„Krunisanjem Kralja Tomislava dovršeno je najveće historičko djelo u našem narodu od njegova dolaska u ove zemlje. Tim je činom učinjen golemi korak našem općem narodnom ujedinjenju. […] Prije hiljadu godina Kralj Tomislav odbi silu bugarsku i vrati Zahariju u njegovu opustošenu kneževinu. Veliki potomak Zaharijinog plemena, Kralj Petar Veliki Oslobodilac iza osam stotina godina podiže na Gvozdu zaboravljenu na glavi Petra Svačića uvehlu krunu Tomislavovu da je u još većem sjaju preko svoga velikog sina Aleksandra I. namre unuku Petru, s kojim je vezana budućnost i nada ujedinjenog Dušanova carstva i Kraljevstva Tomislavova.“

Ovih nekoliko redaka, objavljenih u sarajevskom dnevnom listu Večernja pošta povodom tisućugodišnjice Tomislavove krunidbe i hrvatskog kraljevstva, školski je prikaz stava koji se u doba te obljetnice, za prve Jugoslavije i vladavine Karađorđevića, predstavljao službenim, poželjnim i, nadasve, nesumnjivo povijesno točnim. Dok današnja politika pamćenja tu državu i njezine vladare nastoji prikazati kao neizbježno antihrvatske – s osnovnim ciljem zatiranja hrvatske sadašnjosti koliko i prošlosti – izvor koji na ovako harmoničan način spaja Tomislavovo kraljevstvo s Dušanovim carstvom, Svačića s Karađorđevićem, čak i bolje upućenom čitatelju na prvu bi se mogao učiniti kao kakav pokušaj spekulativne fikcije. Posebno bi se takvim mogao učiniti posjetitelju nadaleko razvikane izložbe donedavno postavljene u Klovićevim dvorima, koja je, u svom protrčavanju kroz hrvatsku povijest, nekako uspjela izostaviti upravo razdoblje koje počinje s Karađorđevićima. Doduše, iz njega je ipak uvrstila tek Stjepana Radića – inicijalno najvećega kritičara same činjenice da se obilježavaju mileniji ikakvoga kraljevstva, jer takve događaje „popovi i vlada“ iskorištavaju da u javnom govoru što dulje ne bude „ni riječi seljak i radnik, niti riječi Republika“ – da bi se potom što brže skočilo u eru „stališkim“ uređenjima znatno sklonijeg Tuđmana. Ipak, prodre li se ispod bijele mrlje koja se danas nastoji stvoriti između Trpimirovića i Karađorđevića, stvari postaju znatno drugačije.

Naime, kada se, još za trajanja Prvoga svjetskog rata, počelo teoretizirati o tome koja i kakva država mora pripasti južnim Slavenima jednom kad ratovanja ne bude, upravo je u sjećanju na Tomislavovu ličnost prepoznat jedan od snažnijih integrativnih faktora koji bi mogao povezati srpsku kraljevsku kuću i južnoslavensko stanovništvo „preko“ njezinih zapadnih granica. I to, što je najzanimljivije, iz redova katoličke crkve. Temu je otvorio fra Mijo Čuić, župnik u Duvnu, koji je, s obzirom na to da je Duvanjsko polje predaja pamtila kao mjesto Tomislavove krunidbe, zagovarao da upravo ovo mjesto bude središte proslave nadolazeće tisućite obljetnice, što je pritom mogla biti i prilika za podizanje nove crkve. Ta je crkva, po njegovom planu, trebala ponijeti ime svetih Ćirila i Metoda, upravo u duhu suradnje Hrvata i Srba.

Kralj Tomislav prepoznat je kao snažan integrativni faktor povezivanja srpske kraljevske kuće Karađorđevića i južnoslavenskog stanovništva „preko“ njezinih zapadnih granica

Ovakva je suradnja vrlo brzo, i mimo Duvna i uspomene na Tomislava, urodila uspostavom zajedničke države, a ona pak, po običaju, potrebom za stvaranjem nove, zajedničke nacionalne mitologije. Kralj Tomislav, shvaćen onako kako je gore opisano, zajedno sa svojim velikim jubilejom, pritom je vrlo brzo ponovno isplivao kao njezina središnja figura. Fra Čuić, a s njim i biskup Alojzije Mišić, stoga su 1924. godine otišli pred kralja Aleksandra koji je njihove ideje prihvatio, a donacijom od 60 tisuća dinara podupro izgradnju spomen-crkve u čije je temelje potom položena povelja u spomen na obljetnicu „suverene hrvatske države i krunisanja prvoga hrvatskog kralja“.

Godina kasnije, godina kojom je ta obljetnica i formalno dočekana, nastavila se u ovom, pa i znatno snažnijem tonu, pokrenuvši teško prebrojiv niz inicijativa koje su za cilj imale slaviti srednjovjekovnu hrvatsku državu i Tomislava, a preko njih i njegove aktualne nasljednice, što će reći Aleksandra Karađorđevića s obitelji. Središnje su vlasti projektu tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva stoga redovito pružale svaki vid potpore, a pojedini dijelovi realizacije teško su mogli proći bez njezinih predstavnika. Središnjoj proslavi u Zagrebu, u kolovozu 1925. godine, tako su prisustvovala petorica ministara, ali i sam kralj, te kraljica Marija za čiji je posjet bio predviđen svečani sokolski slet na stadionu Građanskog na Martinovki. Ovaj je program, međutim, na kraju ipak prekinut, i to u trenutku kada se kraljevski par već smjestio u središnju ložu, zbog početka grmljavinskog nevremena koje je, kako su govorili svjedoci, posve potopilo teren, a kako su govorili tadašnji mediji, istog dana na širem gradskom području udarima gromova odnijeta su tri života. Reprizna se svečanost ipak uspješno odvila mjesec dana kasnije, uz prisutnost kralja kojeg je profesor zagrebačkog filozofskog fakulteta Viktor Novak pozdravio kao čovjeka koji je „historijskim djelom državnog i narodnog ujedinjenja oživio sjaj krune Tomislava“ i tako ostvario „težnje Tomislava i Nemanjića“. Pored Jugoslavenskog sokolskog saveza, koji se isticao kao organizator, svoje je predstavnike, uz brojne kulturne institucije, ovom prigodom odaslala i Orjuna. Naravno, nije izostao ni Svetozar Pribićević, vodeći među Srbima Prečanima.

Brojna druga hrvatska mjesta Tomislavov jubilej obilježavala su gradnjama, podizanjima spomenika ili spomen-ploča, a bilo je i proslava sličnih onoj zagrebačkoj – svečanim tonom, kao i narativom. Mostar je, primjerice, kao mjesto središnjeg slavlja za Hercegovinu, u srpnju 1925. godine okupio velik broj političkih i vojnih dužnosnika, ali i predstavnike nehrvatskih odnosno nekatoličkih „plemena“, Srpskog pevačkog društva Gusle i muslimanskog tamburaškog društva Itihada. Kao kruna proslave, do listopada je na Podveležu formirano niz krijesova u obliku slova T i A, simbol inicijala slavljenoga kralja iz prošlosti i slavljenoga kralja iz sadašnjosti.

Povodom jubileja, kraljevski par je tijekom jeseni poduzeo veliko putovanje po Dalmaciji i primorju. U ovim se krajevima, sa slavljenja Tomislava, fokus u praksi pomakao na slavljenje prvenstveno Aleksandra, uz što češće uspoređivanje s Tomislavom. Turneja je započela u Dubrovniku, gdje su kralja u gruškoj luci pozdravili natpisi na kojima je nazivan „nosiocem“ i „obnoviteljem nove slobode Dubrovnika“, dok su novine pisale kako su Dubrovčani dočekali „prvog kralja svoje krvi“. Na Korčuli je potom dočekan kao „hrvatski seljački kralj“ i „tvorac sporazuma Srba i Hrvata“. U Šibeniku, na obali koja je nosila njegovo ime, postavljen je slavoluk s natpisom „Aleksandre – Šibenik je tvoj!“. Središnja proslava u Splitu označila je i forte za priču o povezanosti Aleksandra i Tomislava, budući da je ondje istaknuto kako je Kraljevina SHS direktni sljednik srednjovjekovne Hrvatske, a Aleksandar „prvi narodni kralj koji se spustio pod Marjan poslije skoro jednog milenijuma“, odnosno prvi nakon Tomislava i crkvenih sabora iz 925. godine. Izvorni plan onemogućile su ipak vanjskopolitičke okolnosti – rušenje monarhije u obližnjoj Albaniji i proglašenje za predsjednika Ahmed-bega Zogua koji je odmah počeo jačati suradnju s Italijom, glavnim faktorom nestabilnosti za istočni Jadran, zbog čega se Aleksandar od protokolarnih aktivnosti što prije morao vratiti onim diplomatskima. Stoga je na koncu ipak izostalo obilaženje Imotskog, Vrlike, Omiša, Benkovca, Biograda na Moru, Sinja, Sušaka, Raba, Krka i niza drugih mjesta.

I historiografska produkcija, koja je ovakve obljetnice dočekala kao prigodu za rad na znanstvenim sintezama cjelokupne hrvatske prošlosti, nije se u bitnom udaljavala od ovakvog doživljavanja prvoga hrvatskog kralja. Kapitalna Šišićeva „Povijest Hrvata u doba narodnih vladara“, kao i Horvatova „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“, tako ne propuštaju naglasiti da je Tomislav srpskog kneza Zahariju primio „lijepo“ i „bratski“, baš kao i da su Hrvati i Srbi već tada „bili složni“.

Koliko je sam kralj Aleksandar držao do Tomislava, a i uloge svoje ličnosti spram njegove, više od svega ipak govori podatak da je u siječnju 1928. godine, kada mu se rodio treći sin kojem je, u skladu s tezom o „jednom narodu od tri plemena“, nakon srpskog Petra i slovenskog Andreja, trebalo biti dodijeljeno hrvatsko ime, odabrao upravo ime Tomislav. Ubrzo potom malenom su se kraljeviću došli pokloniti i fratri iz Duvna, uputivši kralju Aleksandru istodobno molbu „da se grad Duvno ubuduće nazove Tomislav-grad u počast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava“. Molba je očito bila dobro prihvaćena, budući da je do kraja iste godine u Duvno odaslan „Ukaz Njegovog Veličanstva Kralja, kojim se u znak kraljevske pažnje daje ime gradu Duvno po imenu Njegova Visočanstva princa Tomislava ’Tomislavgrad’“.

Skulptura kralja Tomislava, rad Vanje Radauša, nalazi se u Narodnoj skupštini Republike Srbije zajedno s Karađorđem, srpskim carem Dušanom i slovenskim knezom Koceljom kao u svojevrsnom panteonu vladara prautemeljitelja jugoslavenske državnosti

Kronološki posljednje, a simbolički vjerojatno najsnažnije postavljanje Tomislava u panteon zajedničkih jugoslavenskih vladara prautemeljitelja, svoje je ostvarenje doživjelo u prijestolnici, u Beogradu. Prigodom uređivanja interijera Doma Narodne skupštine kojim je između 1934. i 1938. godine rukovodio ruski arhitekt Nikolaj Krasnov, određeno je da se u njemu predstavi simbolika povijesne složnosti naroda Jugoslavije. Personificirana kroz njezine tipske predstavnike, u svoje je središte postavila Karađorđa kao osnivača vladajuće dinastije, a okružila ga srpskim carem Dušanom, slovenskim knezom Koceljom i, dakako, hrvatskim kraljem Tomislavom, djelom Vanje Radauša. U ulaznom holu, kao dio cjeline, Tomislav se ondje nalazi i danas, zaštićen kao spomenička baština. Preživjevši sve ratove i državna preuređenja, dočekao je tako i svoju novu okruglu obljetnicu.