Svjetsko prvenstvo u nogometu, odnosno u fudbalu je u punom jeku. Već u trenutku pisanja ovog teksta u dramatičnim završnicama ispale su Njemačka i Nizozemska, a moguće da je, dok čitate ovaj tekst, pala još pokoja slavna i velika fudbalska ili nogometna sila. Nogomet je i dalje svjetski sport broj jedan, dokazuju to i brojke koje ruše sve rekorde gledanosti. Čak su i poslovično nezainteresirani Amerikanci, kao domaćini prvenstva, poludjeli za nogometom i plasirali se u eliminacijski dio turnira i to vrlo suvereno.

Dobro je poznata izreka da je nogomet nastavak rata drugim sredstvima i tu nema nikakve dileme. Nogomet je najbolja mirnodopska zamjena za ratne sukobe, a regionalna rivalstva dobivaju svoja najvatrenija izdanja upravo na svjetskom prvenstvu. Iako tako ne bi trebalo biti, jer je nogomet samo još jedna sportska igra u moru drugih. Na ovom prvenstvu u fokusu je bila reprezentacija Irana kojoj je Tramp zbog ratnog sukoba s Iranom zabranio boravak u SAD-u, iako su sve tri utakmice igrali u američkim gradovima. Tako su iranski igrači i vodstvo reprezentacije imali bazu u Meksiku, a onda putovali na svoje utakmice u Los Anđeles i Sijetl što je nezapamćena diskriminacija prema nekoj učesnici svjetskog prvenstva. Unatoč tome, Iran je odigrao tri neriješene utakmice i bez poraza se oprostio od ovog takmičenja budući da tri boda nisu bila dovoljna za prolazak grupe.

No, ništa manje pažnje nisu dobili ni naši domaći, regionalni sukobi. Brojni navijači Hrvatske i Bosne i Hercegovine iskoristili su dobre igre i plasmane svoje reprezentacija za ruganje srpskim navijačima zato što njihove reprezentacije nema na prvenstvu u Sjevernoj Americi. Na društvenim mrežama upotreba nogometa kao katalizatora netrpeljivosti opet je izrazito visoka, ali to je zakonitost koja ne predstavlja više nikakvu novost. Popriličnu prašinu prošloga je tjedna podigao slučaj kada su neki iz navijačkog korpusa Bosne i Hercegovine oteli zastavu Srbije jednom navijaču koji je bio u bosanskohercegovačkom dresu. Takav čin je odmah stvorio zapaljivu atmosferu na društvenim mrežama tako što se (ne)djela pojedinca pripisuju čitavom narodu. Iako se čovjek navikne da narodne mase nisu svjetski prvaci u kritičkom razmišljanju ipak nas, s vremena na vrijeme, začudi kako dobar dio ljudi ne može ili ne želi razlikovati poteze pojedinaca od mišljenja i stavova čitavih naroda.

No, ima i ona pozitivnija strana. Ankete pokazuju da većina navija za svoje komšije ili susjede, možda ne vatreno i otvoreno, ali u sasvim dovoljnoj mjeri. Tko god što pričao, nije normalno i zdravo navijati, na primjer, za Ganu dok igra protiv Hrvatske ili za Katar protiv Bosne i Hercegovine, i većina ljudi to osjeća u sebi. To pokazuju i istraživanja javnog mnijenja, a onih bijesnih, koji se ne mogu izboriti s vlastitim emocijama i kritički sagledati svijet oko sebe, njih će uvijek biti. I bit će ih u sasvim dovoljnoj mjeri da nekada pomislimo da su većina. Kada navijate za susjednu zemlju, ne navijate za ono najgore u njoj, nego za ono najbolje i za one najbolje, za dobronamjerne ljude kakvih je većina u svakom društvu.

Nogomet, suprotno uvriježenom mišljenju, nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Važna je onoliko koliko joj mi sami odlučimo dati na važnosti. A za sve normalne ljude ona je samo igra koja za cilj ima sportsko takmičenje i čija važnost prestaje onoga trena kada sudac odsvira kraj. Nogomet, ako ćemo biti ozbiljni, ne dokazuje ništa u političkom smislu, nije odraz nadmoći, kulture, napretka i kao takav treba biti i tretiran. Nogomet je popularna razbibriga i zabava koja umjesto negativnih emocija treba generirati prijateljstvo, sportsko nadmetanje i zabavu. Što prije ljudi to shvate, prije će i nogomet prestati biti nastavak rata drugim sredstvima, što je epitet koji danas još uvijek opravdano nosi.