Završnim glasanjem na prošlotjednoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strazburu usvojena je rezolucija pod nazivom Nova strategija proširenja, izvjestitelja hrvatskog socijaldemokrata Tonina Picule. U tom opširnom dokumentu europski su zastupnici iz čitavog niza političkih frakcija i poslaničkih grupa usuglasili svoje stavove oko proširenja EU na područje tzv. zapadnog Balkana. I dok za većinu zemalja najveće prepreke na pristupnom putu članstvu u EU ostaju dobro poznate institucionalne boljke poput vladavine prava, korupcije i ljudskih i građanskih prava, za Srbiju vrijede posebna pravila. Pitanje odnosa s Rusijom i pitanje Kosova stavljaju Srbiju u posebnu kategoriju i posebno tešku poziciju jer se pred nju sve učestalije postavljaju zahtjevi za koje je upitno može li ih ona prihvatiti i ispuniti. Takav položaj Srbije prepoznat je i u samom tekstu rezolucije kojom europski parlamentarci, odnosno većina u tom tijelu, pozivaju države članice i Europsku komisiju da ubrzaju usklađivanje zemalja pristupnica sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a i da nastave pregovore o pristupanju sa Srbijom samo ako se ta zemlja uskladi sa sankcijama EU-a protiv Rusije i ostvari znatan napredak u reformama povezanima s EU-om. Također, rezolucijom se poziva Srbiju da se sustavno uskladi s restriktivnim mjerama EU-a i općom politikom prema Rusiji, pokaže napredak u demokraciji i vladavini prava, te prihvati vrijednosti i prioritete EU-a. Europski parlament u svojim preporukama ide i korak dalje, pa savjetuje europskim institucijama da se ponovo razmotre sva sredstva EU-a namijenjena Srbiji, osobito za projekte koji se financiraju u okviru Gospodarskog i investicijskog plana za zapadni Balkan, kako bi se osiguralo da su svi rashodi EU-a u potpunosti u skladu sa strateškim ciljevima i interesima EU-a.

Nije nikakva tajna da je Srbija crvena krpa u očima većine u Europskom parlamentu koju čine europski liberali, pučani, socijaldemokrati, zeleni, a kada se radi o odnosu s Rusijom i konzervativci, s obzirom na to da unutar te poslaničke grupe prevladavaju predstavnici poljske vladajuće stranke čiji su odnosi s Rusijom oduvijek bili neprijateljski, a pogotovo je to slučaj nakon izbijanja rata u Ukrajini. U takvim političkim uvjetima, ovakva rezolucija i stav Europskog parlamenta je i više nego očekivan. Može se očekivati da se taj stav u sljedećim mjesecima dodatno radikalizira, a u slučaju nastavka trajanja ratnog sukoba u Ukrajini, i dovede do točke u kojoj će se za Srbiju tražiti ultimatum i potpuno prekidanje pristupnih pregovora. Ipak, ono što je bitno napomenuti kada se govori o rezolucijama Europskog parlamenta je da one nisu obvezujuće, niti politički, niti pravno za bilo koju instituciju EU. Štoviše, Europska komisija prema kojoj su rezolucije EU parlamenta najčešće usmjerene najčešće ignorira stavove europarlamentaraca i u svom djelovanju se ravna prije svega stavovima najjačih država članica, posebno Francuske i Njemačke. Europski parlament prije svega je politička pozornica na kojoj se razni politički akteri žele dokazati svome biračkom tijelu, a njihova je procjena da je u ovom trenutku maksimalna oštrina prema Srbiji i svemu što u bilo kojem kontekstu ima veze s Rusijom donosi najveću političku korist kod birača. Upravo u tom kontekstu treba promatrati i ovu rezoluciju, koja, da bi za Srbiju predstavljala problem, ipak treba doći iz usta onih političkih aktera koji drže stvarnu moć u EU, a to su same države članice i Europska komisija.

No, unatoč tome, tzv. europska budućnost Srbije i dalje ostaje maglovita. Stavovi većine članica EU o statusu Kosova i prijateljski odnosi Srbije s Rusijom realne su prepreke bilo kakvom ozbiljnom razmišljanju o članstvu Srbije u EU. Za EU je nezamislivo da bilo koja država članica ima dijametralno suprotne stavove od Berlina ili Pariza, i to je problem koji pred Srbijom neće ostati nekoliko godina, već i u desetljećima koji dolaze. Za Srbiju, s druge strane, u ovom trenutku i dalje zvuče neprihvatljivo bilo kakvi zahtjevi za političkim priznanjem stanja na Kosovu. Uvođenje sankcija Rusiji puno je lakše zamislivo u slučaju nužde, a političko vodstvo Srbije takve bi mjere lako objasnilo biračkom tijelu u državi koja  dobro zna što su to politički pritisci i ucjene. Najbolji primjer kako se oni koji drže konce u EU odnose prema disonantnim tonovima iz pojedinih država je Mađarska, koja se nalazi pod teškim sankcijama EU isključivo zbog svojih političkih stavova i odbijanja da svoju unutarnju i vanjsku politiku u potpunosti uskladi s matricom. U tom svjetlu, europsko članstvo Srbije teško je zamislivo bez tektonskih promjena u političkim stavovima s jedne ili druge strane. Ishod rata u Ukrajini i brutalnog ekonomskog iscrpljivanja Rusije i zapada mogli bi promijeniti političku sliku Europe u budućnosti, no u ovom trenutku teško je procijeniti u kom će smjeru trenutni kaos na svjetskoj pozornici tu budućnost usmjeriti.