Od redatelja Bojana Stupice saznala je za dopuštenje da je može angažirati u tek osnovanom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tri dana kasnije Žanka Stokić je preminula. Prema vlastitoj želji na Topčidersko groblje odvezena je u volovskim kolima, dok je, kako svjedoče očevici, policija konjima i palicama rastjerivala hiljade Beograđana koji su klečali, posipali put cvijećem i plakali. Spomenik joj nije podignula ni država, ni grad, ni pozorišna zajednica, nego služavka Magda iz Međimurja s natpisom koji i danas stoji: „Svojoj plemenitoj gazdarici Žanki“

U Budimpešti 1813. godine priredio je prvu svjetovnu i građansku pozorišnu predstavu na srpskom jeziku pod nazivom „Kreštalica“, a 1835. godine u Kragujevcu osnovao je prvo samostalno pozorište u Srbiji. Predstava „Kreštalica“ bila je prekretnica zato što je tada srpski jezik prvi puta ušao u pozorišnu dvoranu i zato što je svijet pozorišta tada prvi put ušao u srpski jezik

U strahu od odmazde sklanja se u Đakovo, gdje živi pod zaštitom biskupa Josipa Juraja Štrosmajera. Tokom boravka u tom gradu suočava se sa dvostrukim problemom. Prvi se ogledao u strahu da ga austrijske vlasti ne izruče Turcima, a drugi u biskupovim pokušajima da ga prevede na katoličanstvo. Iz tog perioda ostale su zapisane njegove riječi: „Mi smo, baš zbog vjere, ostavili i žene i dječicu, svoj zavičaj i ono malo sirotinje. A kad bi htjeli vjerom prevrnuti, prije bi se poturčili, pa bi u svojoj zemlji živjeli slobodno kao i begovi.”

Knjiga je doživjela veliki uspjeh u ondašnjoj Jugoslaviji, i kod kritike i kod publike, ali je takođe privukla i ogromnu pažnju kod inostranih izdavača. U prevodima na brojne velike jezike, „Hazarski rečnik“ je dobivao hvalospjevne recenzije i inspirativne interpretacije.
Ipak, sa početkom ratnog raspada Jugoslavije, Pavićeva recepcija na Zapadu se mijenja

Priča o nastanku šibenske kape počinje sa Simeunom, majkom slavnog srpskog pisca Sime Matavulja, koja je zajedno sa suprugom Stevanom pokrenula manufakturu za izradu dalmatinskih narodnih nošnji. Matavulji su kapu u početku izrađivali u tradicionalnoj crvenoj boji. No, prilikom jednog odlaska u Trst po materijal za njezinu izradu, njihov najstariji sin Đuro ne pronalazi tkaninu crvene boje, pa da se ne bi vratio praznih ruku, kupuje grubo narančasto sukno. Od tada kape izrađene u ovoj boji postale su toliko popularne među Šibenčanima da su do danas ostale simbol grada i toga kraja