Kada s gotovo stopostotnom sigurnošću možemo predvidjeti politička imenovanja i to mjesecima prije nego što se ona dogode, to onda samo znači da se nalazimo pod potpunom političkom kontrolom grupe ljudi koju više nije briga što će o njihovom upravljanju reći šira javnost. Upravo to se dogodilo u izboru novog državnog odvjetnika za kojeg je od trenutka predaje kandidature bilo jasno da će biti izabran prvo kao kandidat, a onda i biti potvrđen kao glavni državni odvjetnik. Sudac Turudić, a uskoro glavni državni odvjetnik, tako će nakon dugogodišnje sudske karijere zasjesti na čelo državnog odvjetništva s kojeg će imati potpuni pregled nad kaznenim progonom. Kako to obično biva, nakon dugotrajnog i iscrpnog procesa ispitivanja svih potencijalnih kandidata, a bilo ih je samo četiri, Turudić je isplivao kao, riječima premijera Plenkovića, neosporno najbolji kandidat.
Iako je u teoriji čak i moguće da sudac Turudić ima najbolje kvalifikacije i stručne kompetencije, s obzirom na više od tri desetljeća rada u pravosudnom sustavu, pitanje upravljanja državnim odvjetništvom nije i nikad neće biti samo stručno već i političko pitanje. Bitno je tko je glavni državni odvjetnik, što je radio u životu, s kim se družio i je li dokazano politički nepristran ili ipak nije. Državno odvjetništvo u arhitekturi pravne države zauzima jedno od najvažnijih mjesta i rad te institucije direktno se odražava na povjerenje građana u pravosuđe, a onda i samu demokraciju.
Međunarodni indeksi koji mjere javno mnijenje u svakoj pojedinoj državi ukazuju na to da je Hrvatska u tom aspektu u katastrofalnoj poziciji. Svake godine iznova čitamo izvještaje Transparensi internešenela u kojima se Hrvatska u segmentu indeksa percepcije korupcije vucara po samom dnu, i to ne u europskoj konkurenciji već i u onoj svjetskoj. Tako se i ove godine po indeksu percepcije korupcije Hrvatska našla u društvu s Ruandom, zemljom koja se u svjetskim razmjerima prepoznaje samo po krvavom građanskom ratu i genocidu. Da stvar bude gora, Hrvatska se našla iza Ruande, a ne samo u istom društvu. Percepcija korupcije moguće nije najtočnija metrika za mjerenje stvarnog stanja u državama, ali govori puno o tome što građani misle o svojim institucijama. Smještanjem vlastite države iza Ruande, građani zapravo šalju poruku političkoj eliti i institucijama vlasti, izvršnoj, zakonodavnoj i pravosudnoj, što zapravo misle o njihovom radu, stručnosti i nepristranosti.
U takvoj situaciji, kada svi očekujemo da se barem nešto uradi na poboljšanju te percepcije, na poziciju glavnog državnog odvjetnika bira se osoba koja predstavlja apsolutnu suprotnost ideji političke nepristranosti. Sudac Turudić tako već godinama slovi u široj javnosti kao HDZ-ov čovjek u pravosuđu, a takav epitet nije stekao slučajno. Ozbiljnu karijeru započeo je kao pomoćnik ministra u HDZ-ovoj vladi početkom 2000. Nakon toga dolazi dosta brz uspon ka najvišim pravosudnim pozicijama, te je dugo godina bio sucem Županijskog suda u Zagrebu, najvažnijeg suda u državi. Turudić je poznat i po poznanstvima i druženjima s mnogim bivšim i sadašnjim USKOK-ovim optuženicima i osuđenicima, što sa svojim širokim krugom kontakata s ljudima na najmoćnijim pozicijama u državi jednostavno ne može izbjeći.
Njegov izbor zasigurno će doprinijeti produbljenju nepovjerenja javnosti u pravosuđe, jer sve što takav kandidat eventualno i može doprinijeti svojim znanjem poništava percepcija javnosti koja sumnja u neovisnost pravosuđa ovakvim izborom. Njegovim izborom vlast jasno pokazuje što misli o široj javnosti, odnosno o onom dijelu društva koji se nalazi izvan njezine biračke baze. Nakon osam godina vlasti i uvjerenja da će bez većih problema osvojiti novi mandat, moguće je da kod premijera polako popušta politički oprez. Hoće li mu se takva politička strategija pokazati korisnom u osvit novih parlamentarnih izbora ostaje da vidimo, ali sasvim je izvjesno da se i u idućim godinama na ljestvicama percepcije korupcije nećemo maknuti puno dalje od već tradicionalno lošeg društva. Za takve iskorake morat ćemo pričekati neka druga vremena koja se danas još uvijek ne naziru na horizontu.
