Novi zakon o socijalnoj skrbi – državno kamatarenje

Piše: Dušan Cvetanović

Ovakvo zakonsko rješenje, kojim se zapravo ukida institut društvene solidarnosti kakav je do sada postojao, može biti ili rezultat političke kratkovidnosti ili izravne namjere kako bi se broj korisnika ovakvih socijalnih transfera smanjio na minimum
Novi zakon o socijalnoj skrbi
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Novi zakon o socijalnoj skrbi koji je u primjeni od 1. januara 2023. godine svojim odredbama nameće obvezu svim korisnicima socijalne skrbi da na teret svoje nekretnine, a u zamjenu za pomoć države, pristanu na zabilježbu kojom se primanje socijalne pomoći evidentira u zemljišnim knjigama. Za razliku od prijašnjeg, ovaj zakon odnosi se na svaku nekretninu u vlasništvu korisnika minimalne naknade, pa i na onu u kojoj korisnik živi. Na taj način država u maniri dobrog gospodara „štiti“ svoju imovinu od mogućih nasljednika ako se takvi pojave. U slučaju smrti korisnika, država će od nasljednika, ako postoje, zahtijevati isplatu svih isplaćenih iznosa koje je ostavitelj primio za života do visine vrijednosti nekretnine, kako je to propisano zakonom o nasljeđivanju. Ako nasljednika nema, država će se upisati na nekretninu kao vlasnik, bez obzira na vrijednost sporne imovine. Ministar socijalne skrbi Marin Piletić takvu mjeru opravdava argumentom da je svatko dužan brinuti o starijim članovima svoje obitelji, pa ako to ne čini onda ne zaslužuje ni da bude nasljednikom. No, ako poželi naslijediti nekretninu, s njom će naslijediti i obvezu plaćanja dugovanog iznosa koji je država isplatila ostavitelju.

Iako je ministar korisnicima socijalne skrbi poslao „umirujuće poruke“, da za njih nema rizika i da im „država za života neće ništa krivo učiniti“ u samo prvih mjesec dana od primjene zakona od socijalne skrbi je odustalo 530 korisnika, iako nemaju sredstava za osnovne životne potrebe. U prijevodu, 530 ljudi radije se odlučilo za gladovanje nego da državi dopusti stavljanje zabilježbe koja bi njihovu imovinu nakon smrti vrlo izgledno preselila u ruke nekog državnog fonda za upravljanje nekretninama ili nasljednicima nametnula plaćanje „otkupnine“ za punopravno vlasništvo nad nekretninama.

Na ovaj način socijalna skrb pretvorila se iz društvene pomoći najsiromašnijim članovima društva u društveni kredit koji mora biti otplaćen. Iako na prvi pogled zvuči pošteno da nasljednici koji nisu sudjelovali u uzdržavanju ostavitelja snose troškove državne skrbi iz vrijednosti naslijeđene imovine, ovakva fundamentalna promjena u prirodi dane pomoći najviše će štetiti upravo onima najsiromašnijima. Odgađanjem trenutka naplate dugovanja na razdoblje nakon smrti korisnika, država nije oslobodila korisnike odgovornosti. Spoznaja da će svoju djecu i unuke lišiti djedovine ako pristanu na socijalnu skrb mnoge će dojučerašnje korisnike otjerati u gladovanje i daljnje pogoršavanje životnih uvjeta i zdravlja.

Posjedovanje nekretnine, vlastitog krova nad glavom koji se u porodicama prenosi s generacije na generaciju nasljeđivanjem jedna je od najvećih vrijednosti društva u kojem živimo. Govore to svi statistički podaci prema kojima u postotku posjedujemo najveći broj nekretnina po glavi stanovnika u Europi. Vlastiti dom ultimativni je garant sigurnosti i mogućnosti preživljavanja. Zato ovaj potez države, koja svoju minimalnu pomoć za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba za hranom uvjetuje odustajanjem od vlasništva nad domom, predstavlja savršen prikaz transformacije društva na simboličnoj razini. Jednim potezom pera društvena solidarnost pretvorila se u zajam koji je u biti u ovom slučaju veoma blizak kamatarenju, kako bi rekli cinici.

I izbor riječi kojima se ministar Piletić obratio korisnicima socijalne skrbi najbolji je dokaz da država dobro zna što radi. Izjava kako se „ne moraju bojati da će im država za života nešto krivo učiniti“ savršeno pokazuje da je oduzimanje imovine nakon smrti u zamjenu za ovozemaljsku crkavicu u svojoj biti amoralan čin. Tim činom će se iz sustava društvene pomoći i skrbi isključiti tisuće uistinu siromašnih ljudi, onih koji ni pod koju cijenu ne žele raskućiti svoje potomke. Situacija sa siromaštvom u pojedinim dijelovima Hrvatske je takva da je visoka vjerojatnost da korisnike socijalne pomoći njihovi potomci, unatoč dobroj volji, ne mogu uzdržavati jer se i sami bore za preživljavanje. Upravo njih će država, primjenom ovog zakona, ostaviti bez jedine imovine koju bi mogli naslijediti. Sukladno ovim zakonskim izmjenama bilo bi nužno promijeniti i terminologiju i više ne govoriti o socijalnoj pomoći već isključivo o državnom kreditiranju sa svim posljedicama koje sa sobom nosi izostanak plaćanja. Država će nakon smrti korisnika sasvim izvjesno provoditi ovrhe nad imovinom nasljednika kako bi naplatila svoja potraživanja.

Ovakvo zakonsko rješenje, kojim se zapravo ukida institut društvene solidarnosti kakav je do sada postojao, može biti ili rezultat političke kratkovidnosti ili izravne namjere kako bi se broj korisnika ovakvih socijalnih transfera smanjio na minimum. Svaki cent koji se može uštedjeti na sirotinji je cent više za raznolike potrebe onih u i pri vlasti, a to zna svaki političar, od lokalne do nacionalne razine upravljanja. U konačnici, nije nemoguće zamisliti situaciju da će nakon donošenja ovoga zakona broj gladnih u Hrvatskoj biti veći nego što je to bio slučaj prije. Sve skupa to je postignuće koje savršeno opisuje utjecaj domaće politike na živote građana.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: