Kad je episkop dalmatinski Nikodim (Kosović) dao o Vaskrsu dug intervju P-portalu, dvije su mi stvari, među inim, bile upadljive, obje formalne. Vladika, iako Zadranin po rođenju, a i gotovo svemu drugome, pravi čovjek toga kraja, svoje odgovore daje „istočnom“ varijantom, ili prostije rečeno ekavicom. To je već dugo praksa i neka vrsta nepisanog dogovora kad je u pitanju jezik kojim se oglašava Srpska pravoslavna crkva (SPC), a kao kod svih stvari gdje nema službene odluke i ovo se provodi različitom dinamikom i ne uvijek dosljedno, ovisno zapravo o volji govornika. Tako, kad vladika citira Sveto pismo, nakon prvog, čuvenog citata Poslanice Korinćanima gdje Sveti Pavle kaže: „Gde ti je ade pobeda?“, odgovor nastavlja pak sa „(…) uzalud je vjera vaša: još ste u grijesima svojim.“ Ijekavski, dakle, upravo onako kako glasi prijevod Biblije, Vukov i Daničićev.

Ovakva razlika upućuje na jednu golemu kontingenciju jezika koji upotrebljava Crkva, ali, što nas ovdje zanima, i odnos Srbije same ka jeziku. Naime, iako najveći dio Srba govori ekavicom, knjiga vjere i Crkve – Knjiga svih knjiga – i to njena službena verzija, odobrena od samog povjerenstva Svetog arhijerejskog sinoda, u ijekavskoj je varijanti. Kod Prečana – nikakav problem, dočim kod naroda u matici stvara nesrazmjer, počesto na razini sasvim nesvjesnoj, netematiziranu, a prisutnu trajnu nelagodu, osjećaj razlike, čak i smetnje. Dvije se tu stvari sudaraju: s jedne strane kongenijalni prijevodi Vuka i Daničića, o čijoj ljepoti, poglavito stilskoj, o tome kako taj čudesni jezik pjeva, u dijelovima superiorno nad nekim od najvećih svjetskih jezika, pisalo se prilično, pa opet nedovoljno u našoj znanosti i šire kulturi, među čime se posebno isticala maestralna interpretacija Daničićevog prijevoda Starog zavjeta koju je još za Jugoslavije načinio neprežaljeni hrvatski stilističar, pokojni profesor Kruno Pranjić. Prijevod je to nenadmašan uza sve terminološke manjkavosti tih prvih prijevoda objavljenih 1847. i 1867., koje će grupa prevodilaca, teologa i filologa SPC tokom prošlih desetljeća uglavnom riješiti u revidiranoj verziji koja je danas službena i od najboljih egzegetičara jedina priznata kao valjana. Inače, o historiji prijevoda Biblije na srpski poslije Vuka i Daničića, o samim prevoditeljima, o fascinantnim imenima pokretača i članova odbora za reviziju, mogao bi se napisati istinski umbertoekovski roman gdje se razne klerikalno-institucionalne i društvene, kao i lokalno kulturne i (srpske) regionalne borbe moći i igre pr(ij)estol(j)a, a sve kroz jezičke preferencije, smjenjuju u raznim režimima kroz čitav dvadeseti vijek – do danas.

Otuda, osjećaj „prvenstva po brojnosti“ i sama činjenica središta nacije, centar koji predstavlja srpska država, oko koje i ka kojoj se ravna sav narod van matice (mada je i ovo zapravo upitan termin). Još 1913. Skerlić piše kako je ekavsko narječje „prostije, jednostavnije“, što je naravno istina jer, prije nego se i uđe u pitanje različitosti leksika, pravopisni problemi poput onog najskliskijeg – refleksa jata, nestalne izmjene i zamjene

ije > je, te kraćenja slogova, čime se muči i većina pismenih i u zapadnim varijantama, sve to ne postoji u ekavici. Ekavsko narječje, kako netaktično neugodno reče Skerlić, jest „ekspanzivno“, pa k tome „ima silu stvari uza se“, „samo sobom pobeđuje i potiskuje južno narečje“. Ako nama odavde, iz „južnog narečja“ (po Bečkom dogovoru) ovo zasmeta odmah, kako je bratski narod tek mogao reagirati? No, u ovoj podjeli i sukobu prvi princip ostaje i mora biti najvažniji, bar ovdje i za nas – princip ljepote, onako kako je ostvaren kod Vuka i Daničića. Samim tim on postaje onda i princip etički – i to na mnogo razina i pojavnosti.

Tu ne može bez ličnog udjela. U godinama vlastite duge emigracije, i teškog nalaženja naših knjiga, pamtim kako sam s uzbuđenjem čekao da mi netko napokon donese Vukov i Daničićev prijevod Biblije. Stiglo mi je izdanje Glasa crkve, u malom formatu (105×148, tzv. A6) – „Sveto pismo starog i novog zaveta (!)“ – ekavizirano, dakle, na moje razočarenje.

Godinama sam se pitao zbog čega je to učinjeno, takva, u stvari, falsifikacija – što je teška riječ, no kako je u izdanju eksplicitno označeno da je to Stari i Novi zavjet u prevodu (!) Vuka Karadžića, odnosno Đure Daničića, onda se ne može drugačije označiti, nažalost, nego krivotvorinom neke vrsti. Od prijatelja i kolega u Srbiji dobivao sam nejasne, često smušene odgovore, uvidjevši u mnogoj prilici da o tom pitanju i razlici nisu ni mislili. Tek nedavno, upitao sam na pravoj adresi, dobrog poznanika, inače svešteno lice – čovjeka, pritom, iz ovih naših zapadnih krajeva, ijekavca po rođenju. Ono što sam naslućivao godinama, po starom načelu Okamove britve, najčešće je (a često najteže po pjesnike) točno, kako se i potvrdilo kad je moj poznanik presjekao, s nemalo sarkazma, i dao razlog grube intervencije na originalnom tekstu: „…da Šumadinci ne bi umorili mozak od previše ijekavice“.

Rastužilo je, a bome i razljutilo to otkriće o odavno poznatom i istom starom nemaru, nasilnom jednačenju i onoj skerlićevskoj „ekspanzivnosti“ nacionalnog, crkvenog, geografskog i jezičkog centra, nesviknutosti na različitosti i odbijanju prihvaćanja varijanti vlastitog jezika. I najgore, spuštanju i redukciji apsolutno najvišeg jezičnog standarda i vrha našeg sveukupnog stilskog i književnog postignuća, a u ime približavanja dijelu vjernika i naroda, kroz populističko „olakšavanje“ čitanja – i pokušaj micanja one nelagode s početka. Od ljutnje do ironijskog refleksa, samo je jedan korak. Pala mi je odmah na um ona briljantna stara inverzija Džordža Bernarda Šoa, o Amerikancima i Englezima, samo malo parafrazirana u slučaju Srba: „jedan narod – podijeljen zajedničkim jezikom“.

Šalu na stranu (!): pitanje razlike u prevođenju nije tek sitničarenje. Od takvoga suštinskog neprihvaćanja, zaobilaženja pravila i negiranja jezičko-identitarnih počinju istom ciklično i neizbrojivi drugi problemi. A njih uglavnom na kraju opet plaćamo uvijek mi, s ove strane.