Kao sin mađarskog Jevrejina i Crnogorke, Danilo Kiš je sam sebe opisao kao „etnografsku retkost“. I zaista, sama ljubav njegovih roditelja, plod je vrlo kompleksnog spoja geopolitičkih okolnosti. Kad je krajem 1918. osnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, Subotica je uz Beograd i Zagreb jedan od tri najveća grada u zemlji; samo ta tri grada zapravo imaju više od sto hiljada stanovnika. Uz to je Subotica na samoj granici sa Mađarskom, a sa demografskom većinom Mađara, što može biti sigurnosni problem. Stoga kralj Aleksandar daje zemljište u okolini Subotice pojedinim srpskim i crnogorskim kolonistima, između ostalog i cetinjskoj porodici Dragićević.

Kad Milica Dragićević dođe u Suboticu da posjeti svoju sestru, upoznaće Eduarda Kiša, udaće se za njega, pa će dobiti ćerku Danicu i sina Danila. Eduard će skončati u holokaustu, pa se Milica poslije Drugog svjetskog rata sa djecom vraća na Cetinje. Ona će uskoro umrijeti od raka, a njen sin Danilo upisuje studije Uporedne književnosti u Beogradu. Taj odsjek je tek osnovan i upravo će Kiš biti prvi student koji će na tom odsjeku diplomirati. Tri-četiri godine nakon što diplomira objavljuje dva kratka romana u jednom tomu: „Mansardu“ i „Psalam 44“. Nakon toga slijedi legendarni „Porodični cirkus“, odnosno jedna knjiga priča i dva romana sa očiglednim autobiografskim predloškom: „Rani jadi“, „Bašta, pepeo“, te „Peščanik“. S tim knjigama, Kiš stiče i međunarodnu reputaciju i postaje neka vrsta domaćeg klasika.

Na početku pete decenije života, on je na neki način pred novim početkom. Autobiografska dionica njegove umjetničke proze je završena, a on osjeća moralnu obavezu da piše i o staljinističkim logorima, kad je već pisao o nacističkim. U to vrijeme radi kao lektor na Univerzitetu u Bordou i francuski ljevičari koji ništa ne znaju o čistkama u SSSR-u nerviraju ga svojom ignorancijom. Kao opsjednut, u relativno kratkom vremenu završava knjigu sastavljenu od sedam priča, odnosno „sedam poglavlja jedne zajedničke povesti“.

Sve se to dešava 1976. Sedam godina ranije, unutar izdavačke kuće „Znanje“ u Zagrebu, Zlatko Crnković je utemeljio biblioteku „Hit“. Unutar nje je, primjera radi, objavljena Kunderina „Šala“. To su knjige lijepo dizajnirane, sa velikim tiražima, popularne kod široke publike. Kiš želi da njegova „Grobnica za Borisa Davidoviča“ bude objavljena u toj ediciji.

Crnković, međutim, rukopis odbija. U pismu autoru navodi da su motivi za takvu odluku – komercijalni. Ne vjeruje, naime, da bi se knjiga dobro prodavala. Kišu nudi svojevrsnu utješnu nagradu – da objavi knjigu kod istog izdavača, ali u drugoj biblioteci, „Itd“.

Kišu ne pada na pamet da na to pristane. Uvrijeđen je odbijanjem. Piše Crnkoviću izuzetno oštro pismo. Tridesetak godina kasnije, legendarni urednik Crnković priznaće da mu je odbijanje „Grobnice“ bila najgora profesionalna odluka u životu.

Danilo Kiš, međutim, i dalje preferira da ova knjiga bude premijerno objavljena u Zagrebu. Više je razloga za to. Dotad nije objavljivao u Zagrebu, pa tu izdavačku scenu pomalo vjerovatno i mistifikuje. Zatim, tu je činjenica da Krležin „Izlet u Rusiji“ vidi skoro kao nekakav prolog svoje „Grobnice“. Generalno, on u Krleži vidi svog predšasnika, i u kontekstu stila i u kontekstu kulturološke hungarofilije i u kontekstu erudicije.

„Grobnicu za Borisa Davidoviča“ će 1976. godine objaviti zagrebački „Liber“, a kao urednik će biti potpisan Slavko Goldštajn. Oko te knjige će se razviti vjerovatno najveća književna afera tokom postojanja Jugoslavije. Valja napomenuti da je i afera krenula iz Zagreba, preko tekstova iz dvotjednika Oko. Kao posljedica te afere nastaće čuvena i čudesna polemička knjiga „Čas anatomije“. A sedam godina kasnije, u zajedničkom izdanju zagrebačkog Globusa (urednica Ivana Sor) i beogradske Prosvete (urednik Milisav Savić) biće objavljen prvi komplet Kišovih sabranih djela, a u tom kompletu će se naći i prvo izdanje „Enciklopedije mrtvih“.

Od srpskih pisaca iz dvadesetog vijeka, onaj koji je vjerovatno ostvario najveći uticaj na hrvatsku književnost je upravo Danilo Kiš. Iz perspektive hrvatske književnosti, međutim, on suštinski nije u pravom smislu strani pisac. Najprije, njegove knjige se ne čitaju u prevodu, takođe, za njegovog života srpska i hrvatska književna scena bile su u mnogo čemu jedna i jedinstvena scena. Uostalom, za pomenuti „Čas anatomije“ Kiš je, od svih mjesta, nagrađen u Sisku (nagrada Željezare Sisak). „Grobnica za Borisa Davidoviča“ je premijerno objavljena u Zagrebu, a i „Enciklopedija mrtvih“ je premijerno paralelno publikovana u Zagrebu i Beogradu.

Kiš je umro u Parizu 1989. Poslije raspada Jugoslavije ostao je jedna od rijetkih simbolički važnih tačaka svih postjugoslovenskih književnih scena. Kako zgodno reče crnogorski pisac Balša Brković, jedini konsenzus pisaca iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije je „konsenzus o tri slova“, odnosno zajednička svijest o važnosti pisca s prezimenom Kiš.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba