Milisav Savić: Mit o Kosovu najpre su zabeležili hrvatski pisci

Piše: Bojan Munjin

Prevodilac, urednik i književnik koji je 1991. odbio NIN-ovu nagradu

Milisav Savić

Zaljubljen u knjige još od malih nogu u rodnoj Raški, pisac Milisav Savić (76) čitav je život tragao za “banditskom literaturom”, za autentičnim junacima razbarušene biografije, koji žive život i ne foliraju se. U mladosti je pripadao grupaciji buntovnih beogradskih studenata koji su te 1968. jurišali na nebo. U zrelim godinama je shvatio da su društvo, politika i svjetonazori kompleksna i hirovita stvar. Napisao je gomilu romana, priča i eseja, koji su višestruko prevođeni i za koje je dobio sijaset nagrada, među njima i NIN-ovu nagradu 1991. za roman “Hleb i strah”. Tu nagradu je odbio i to je bio, kako je kasnije objasnio, “naivni pokušaj da se zaustavi navala pljuvanja i bljuvanja u javnom dijalogu”. Bio je urednik brojnih časopisa, od “Mladosti” i “Studenta” do “Književne reči” i “Književnih novina”, i 20 godina urednik i direktor respektabilne izdavačke kuće Prosveta. Poznavao je brojne pisce, od Pekića i Bulatovića do Kiša i Pavića. Sjeća se kako mu je Ivo Andrić odbio intervju za njegove studentske novine i kako mu je proganjani Miloš Crnjanski, kad se iz emigracije vratio u Beograd, ispod vrata svog stana doturao tekstove za književne časopise. Uredio je antologije američkih, australskih i talijanskih priča, ali i antologiju pod nazivom “Najlepše srpske priče”. Kao doktor nauka iz područja književnosti bio je profesor na katedrama u Njujorku, Londonu, Firenci i Lođu, ali se u literaturi više zalagao za lucidnost talenta, a manje za naučeno znanje, za koje smatra da je danas prevladalo. “Dionisa, boga bakanalija, pobedio je Apolon, bog razuma”, govorio je. Proputovao je čitav svijet, ali za svoj rodni kraj, koji je između ostalog opisao u pričama “Mladići iz Raške”, ostao je vezan čitav život.

Rođeni ste u Raškoj, gradiću u jugozapadnoj Srbiji. Taj kraj u koji se stalno vraćate i u njemu djelujete, prema romanima i knjigama koje ste o njemu pisali, predstavlja daleko više od geografskog mjesta iz kojeg ste potekli. O čemu se radi?

Književnost ne može bez geografije. A u geografiju spada i zavičaj, koji je po mnogima nezgodan i za pisca suvišan prtljag. Jer pisci su u biti lutalice i skitnice. Apatridi. Ali nije se lako otarasiti zavičajnog kofera. To je ona strma, bolna andrićevska, višegradska ili raščanska staza koje ćemo se sećati celog života. Tako zavičaj, kod većine pisaca, postaje mesto prvih nesporazuma sa svetom, prvih patnji i poraza, koji mogu biti i podsticajni za stvaralaštvo. Ali zavičaj je i jedna vrsta izgubljenog raja, arkadije, svega lepog i toplog u ovom užasnom svetu. Moj pravi zavičaj je ipak umetnost, pre svega literatura. Tu se osećam kao kod kuće. Tako na primer moja zainteresovanost za raške manastire i njihovo slikarstvo, o čemu sam dosta pisao, nije toliko zavičajne koliko estetske prirode.

Granice nemaju budućnost

Ipak, Raška je prostor koji je bio središte srednjovjekovne srpske države. Da li je i koliko je historija važna za ljudski život i kako je ona djelovala na vas?

Nisam poklonik istorije. Bar kad je u pitanju književnost. Istorija često traži od književnosti da joj obavlja posao kućne pomoćnice: da joj ulepša prostorije i počisti đubre iz dvorišta. Da joj podari neki viši smisao, mada ga ona, istorija, često nema: to je priča buke i besa, bezumlja i apsurda. Smatram da je jedna od uloga književnosti da sve to dovodi u pitanje. Pa i takozvane istorijske istine, i velike i male. Ne tražim ni zamenu uloga: da istorija služi književnosti. A istorija po svaku cenu pokušava da se ugura u kuću književnosti: ako ne uspravno, onda puzeći, ako ne na glavna vrata, onda kroz pozore. Ne treba nikako zaboraviti da je književnost gazdarica u toj kući.

Nisam poklonik istorije. Bar kad je u pitanju književnost. Istorija često traži od književnosti da joj obavlja posao kućne pomoćnice: da joj ulepša prostorije i počisti đubre iz dvorišta

Pisali ste zapažene knjige o manastirima oko Raške, visoke duhovnosti i starima i po sedamsto godina. Kako ta radijacija drevne sakralnosti djeluje danas?

Ne onoliko koliko bi mogla. Za te prostore mnogi i ne znaju. Ne samo u svetu već i u Srbiji. Spomenici iz srednjeg veka, i oni očuvaniji i oni u ruševinama, svedoče da je tadašnja Srbija bila zemlja visoke civilizacije. U mojoj knjizi “Dolina srpskih kraljeva” – a reč je o dolini reka Ibar i Raška – opisao sam preko sedamdeset manastira, crkava i utvrđenja iz srednjeg veka. Među njima, neki po freskoslikarstvu i arhitekturi spadaju u evropske vrhunce svog doba: Sopoćani, Studenica, Gradac. Nažalost, u svetu priča o Srbiji počiva na dvema matricama: po prvoj, koja je i danas dominantna, Srbija je zemlja primitivaca, ubojica, pljačkaša. Plemensko društvo u zakašnjenju bar dva veka za savremenom civilizacijom. Po drugoj, to je zemlja slobodoljubivih i pravdoljubivih ljudi, koju je istorija, zato što je bila na raskrsnici između Istoka i Zapada, obeležila patnjom i stradanjima. Tako je o Srbiji pisala, na primer, engleska novinarka i književnica, Rebeka Vest.

Kao što kažete, Raška, a i čitav Balkan predstavljaju historijski prostor susreta kultura Istoka i Zapada. Koliko je takav susret civilizacijski značajan?

Nekad su kulturni ukrštaji, a oni su dolazili sa svih strana, pa i sa Severa i Juga, izlazili na dobro, nekad na zlo. Mašta stvaranja (ljubavi) i mašta razaranja (mržnje) smenjivale su se na Balkanu u dužim ili kraćim vremenskim intervalima. Imam utisak da je mašta stvaranja slična Feniksu: uvek se rađa iz pepela koji za sobom ostavlja mašta razaranja.

I vaš profesionalni život i poslovi, kao pisca i profesora, bili su rašireni u različitim kulturama, od Amerike i Engleske preko Poljske i Italije do Jugoslavije i Srbije. Koja je to vrsta uzbuđenja gledati šareni mozaik tolikih različitosti?

To je neka vrsta adrenalinskog uzbuđenja. A na podsticanju, negovanju i uvažavanju razlika zasniva se i umetnost. Umetnost ne govori jezikom mržnje. Umetnost uvek računa na Drugog, a to često znači da računa na nekog ko drugačije misli. Mogu ljudi ratovati i ubijati se oko mnogo čega, ali sigurno to neće raditi zbog Dostojevskog, Mocarta, Mikelanđela ili zbog Krleže i Andrića. Lepota sigurno nije spasila (i neće) svet, no sama ideja je veličanstvena. Najgore je ako se ne sanja. A umetnost je dobrim delom i to: lepi san.

Koliko se zapravo razumiju često veoma različiti ljudi na ovim prostorima?

Slovenski putopisac Benedikt Kuripešić proputovao je 1530. godine ovim krajevima kao član austrijske delegacije, koja je išla na pregovore sa Turcima u Carigrad. Odlično se na svom slovenačkom jeziku sporazumevao i sa Hrvatima, i našim muslimanima, i Srbima. Malo teže je razumevao Bugare. U Raškoj oblasti čuo je priču o Kosovskom boju i njenom glavnom junaku Milošu Obiliću, o kome se, kaže Kuripešić u svojoj knjizi “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju”, peva i kod Hrvata i u njegovim krajevima. Tadašnji balkanski ili jugoslovenski prostor bio je po mnogo čemu jedinstven: Hrvati su kao što vidimo pevali o Milošu Obiliću, ali i Srbi o hrvatskim i mađarskim junacima, od kojih se neki čak bore na Kosovu. Mit o Kosovu najpre je bio zabeležen kod hrvatskih i dubrovačkih pisaca.

Taj prostor koji nazivate jedinstvenim danas je iskrojen mnogim granicama…

Nažalost, raspad Jugoslavije je označio i kraj tog balkansko-jugoslovenskog prostora. Podignute su granice između naroda koji su imali i imaju mnogo čega zajedničkog i koji bi trebalo da se bolje razumeju nego što je Kuripešić razumeo Bugare. Smatram da te granice nemaju budućnost. Pitanje je samo koliko će proći vremena da one nestanu.

Književnost izumire

Danas smo svjedoci da kulturne specifičnosti pojedinih krajeva, društava i naroda sve više uzmiču pred kulturom globalne jednoobraznosti. Da li će autentične, stare i tradicionalne kulture moći odgovoriti na ovaj nemali izazov?

Nisam siguran. Uvek je bilo globalizacije. Mali narodi, a to su i balkanski, na umetničkom planu uvek su pratili tendencije u svetu, pre svega u Evropi. Nismo mi izmislili ni romantizam, ni realizam, ni modernizam. I kad smo se pokušavali suprotstaviti tim tendencijama – setite se ideje o balkanskom barbarogeniju, kao autentičnom i zdravom elementu nasuprot evropskog, trulog, dekadentnog – ispadali smo smešni. Ono naše se nalazi samo u jeziku, ne samo u književnom već i u širem, semiotičkom smislu, i samo na taj način mi možemo da se odupremo globalizaciji, odnosno, šire gledano, da budemo u dosluhu sa modernom umetničkom mišlju, jezikom i praksom.

Od najranije mladosti ste pisac, za što ste dobili brojne nagrade, ali ste dugo godina i uređivali najrespektabilnije književne časopise u Srbiji. Što biste rekli za današnji trenutak literature u Srbiji?

Književnost izumire. Bar u onom klasičnom vidu. Nove tehničke mogućnosti – internet, vizuelni mediji – ne idu na ruku onima koji se služe slovima. Budućnost umetnosti je u muzici i filmu.

Jedan ste od osnivača Raških duhovnih svečanosti. Nakon 27 godina ovaj festival se nije umorio, djeluje svježe i obnavlja se. U čemu je njegova vitalna snaga?

Vitalna snaga Raških duhovnih svečanosti je u njihovoj elitnosti. Ovaj festival nije podlegao populizmu i kič vrednostima. Kulturu stvara elita duha za elitu duha. Iako je Raška duboka provincija, mestašce bogu iza leđa, na Raškim duhovnim svečanostima nema ničeg provincijskog. Lično, ja sam gadljiv na provincijski ili palanački duh.

Kao pisac želeo bih da se stvori jedna nova izdavačka kuća, poput nekadašnje Prosvete, koja bi objavila samo vrhunska ostvarenja. Kultura ne sme biti prepuštena tržištu. U bilo kojoj ozbiljnijoj državi

Srpsko društvo, kao i brojna druga društva, pod raznim je utjecajima suvremenog svijeta i kao da je sve manje vidljiva njegova kulturna specifičnost. Kako je moguće da se takva specifičnost na jedan dobar način povrati?

Vrlo jednostavno. Treba da se nekim tradicionalnim kulturnim manifestacijama povrati stari značaj. Tu mislim, pre svega, na Bitef, Bemus, Fest, Sterijino pozorje, Oktobarske susrete pisaca. Onda kad su te manifestacije u pravom smislu bile značajne, tada je Beograd zaista bio svet. Mogu vam posvedočiti o tome koliko je poznatih umetnika iz Amerike, Italije i Engleske želelo da po svaku cenu dođe na ove manifestacije. I na kraju, kao pisac bih želeo da se stvori jedna nova izdavačka kuća, poput nekadašnje Prosvete, koja bi objavila samo vrhunska ostvarenja. Drugim rečima, u kojoj ne bi bilo mesta za književnu produkciju sumnjive vrednosti. Kultura ne sme biti prepuštena tržištu. U bilo kojoj ozbiljnijoj državi.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: