Za školovanja u nekadašnjoj zajedničkoj zemlji jedan gradić izazivao je, bar za nas odavde, iz Zagreba, naročitu zbunjenost i nedoumicu. Kad bi pitali kojoj federalnoj jedinici pripada Beli Manastir, priličan broj nas bi vođen „logikom“ jezika i toponomastike, odgovorio pogrešno. Tek s početkom očajnih devedesetih mnogi su i prvi put (na vlastitu sramotu) saznali i obratili pažnju na ovaj gradić na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske. Danas, nakon svega, njegovo me ime podsjeti uvijek na onaj čudesni stih Crnjanskoga iz „Groteske“:

„Zidajte hram / beo ko manastir“.

Možda ni to nije sasvim slučajno.

U toj malešnoj baranjskoj, grencerskoj i tipično demografski izmiješanoj varoši, krajem 19. stoljeća, tada još mađarski zvanom Monoštor, rodio se 1895. Milan Kašanin – jedna od najznačajnijih ličnosti za povijest kako naše likovne umjetnosti i kritike, historije slikarstva, tako i muzeologije uopće. I čovjek čije će ime trajno ostati vezano upravo za povijest naših crkava i manastira. U sve češćim hiperbolama suviše često se za nekoga kaže da je „ličnost renesansne širine“. U šačici onih koji su u dvadesetom stoljeću u nacionalnoj kulturi zaista zavrijedili ovu odliku, bez sumnje je profesor Kašanin. Golemog obrazovanja, klasičnog, filozofskog, naravno filološkog i književnog, autorskog i prevodilačkog, iznad svega uronjenost u povijest umjetnosti s težištem na srpski srednji vijek i kasniju pravoslavnu sakralnu umjetnost, ali, fascinantno, i modernu umjetnost – što će učiniti da postane vjerojatno najvažniji kustos između dva svjetska rata – Kašanin je pokrivao više polja „nego što bi bilo pristojno“. I nijednim se nije bavio diletantski. Njegovo znanje bilo je temeljito, strukturirano, odgovorno i promišljeno. Ovakva širina, neodvojiva od beskrajne marljivosti i samodiscipline, moguće je imala veze i s nečim ličnim, „ličnijim od talenta“, da tako kažemo. Kašanin je rođen u siromaštvu – u zaista ubogoj paorskoj obitelji – a takvi ljudi kad se okrenu nauci, njihov talent i želja za znanjem, osim „po sebi“, često su i bijeg od okolnosti. Kao i put za poboljšanjem i građenjem sebe u svakom smislu. Ova mnogo kasnije pronađena biografska činjenica djetinjstva u bijedi, kod profesora Kašanina bila je još upadljivija i stvarala nevjericu iz još jednog razloga. Za neke, najrjeđe, posebne ljude, što je odavno i jedan od književnih toposa, govori se da se „rađaju kao gospoda“, bez obzira na porijeklo. U nekim slučajevima, diskrepancija između odrastanja u najnižem socijalnom staležu i kasnije transformacije, toliko je golema da takve ličnosti ostaju trajne enigme. Ili pak objekti sumnje i surevnjivosti. Prva i najlakša asocijacija za takvu nepomirljivost korijena i kasniju pojavnost, naravno nekadašnji je „najveći sin naših naroda i narodnosti“. To će poslije (kad bude lako) razni zvati hohštaplerajem i arivizmom, drugi će se diviti, i odavde i iz čitavog svijeta, po vertikali svih društvenih skala, klasa i pripadništava. Ali nitko neće uvjerljivo objasniti fenomen. Za Milana Kašanina činjenica „urođene“ gospodstvenosti bila je izuzetno upadljiva i bila je kontinuum koji je fascinirao suvremenike, a može je iščitati i u snimcima vidjeti i danas svatko s imalo osjećaja za finese. Nije to naravno stvar samo fizičke pojavnosti – rafinman koji je profesor Kašanin pokazivao kroz duga desetljeća, bio je osjetan u svemu čime se profesionalno bavio, poglavito u likovnoj umjetnosti i baštini, svojoj stilistici, ali i u neumoljivom, katkad nemilosrdnom, reklo bi se gotovo „aristokratskom“ sudu o stvarima. Na korak do arogancije – da u svakom trenu u njegovom kustoskom i galerističkom radu, a naročito u pisanju kunsthistorije i književne kritike, pored neupitnog znanja nije stajalo i gađenje nad trivijalnostima, a u opsesivnom osjećaju vlastite kulturne misije u pravcu širem, neličnom, na liniji univerzalnoj, ali i u smjeru stvaranja i očuvanja duhovnih dobara koje će ostati „na polzu“ narodu kojemu je Kašanin osjećao izrazitu pripadnost čitavoga života.

Kašaninova strogost kao da je bila oznaka vlastitoga patriotizma. Tako, u golemoj bibliografiji koju je ostavio, kao najzanimljiva iz očitih razloga, posebno mjesto u mom „esejističkom kanonu“ zauzima književna kritika, u čemu se izdvaja strahovito vrijedna knjiga „Sudbine i ljudi“, serija ogleda o srpskim piscima (zahvaljujući uredništvu Čede Višnjića ponovno objavljena i kod nas u „Prosvjeti“), jedna od najmaštovitijih, ali i najnemilosrdnijih serija portreta naših najvećih pisaca, u rasponu od romantizma do moderne. Ako bismo i sami slijedili model Kašaninove strogoće koja je u ovim ogledima uključivala i naglašenu psihologizaciju, mogli bismo reći da je jedini inferiorniji aspekt opusa bila njegova umjetnička proza. Pa onda postaviti radnu hipotezu da je takvo izrazito kritičko i čak surovo promišljanje najvećih nacionalnih autora bilo tim strože jer je dolazilo iz onoga što Englezi zovu „ekscesivnom kompenzacijom“, zbog manjkavosti Kašaninovih romana i pripovijetki.

Ili nije bilo do književnosti? Možda je u svemu još negdje u dubini tuklo nešto vanjknjiževno, i opet lično: najranije gorko iskustvo, sve i svakovrsne uskraćenosti? I u tome onaj stvarni i metaforički „Beli Manastir“? Uostalom, „U mom početku je i moj kraj“, kako je pjevao Eliot.

Htjelo se da mi se baš ovih dana onda „namjesti“ sugestivna rečenica profesora Milivoja Nenina: „Književnost je, u Kašaninovom viđenju, hram, a ne kafana (odnosno kavana, kako on tada piše)“. Ravno stotinu godina nakon rođenja Milana Kašanina, u jesen 1995., u Beli Manastir je iz somborskog rodilišta (kao vjerojatno najbližeg) donesena tek rođena djevojčica. Ona će odrasti i formirati se u postratnom gradiću i u sasvim drugačijem vremenu i prilikama. Kad poraste neće se baviti književnošću, osim u najtrivijalnijem smislu, kroz tekstove pjesama koje će učiti i izvoditi kad postane zapanjujuće popularna pjevačica. I to od one vrste kojima je, kad bismo se malo poigrali i izmiješali Neninovu rečenicu, upravo kafana „hram“. Iako dijeli s velikanom i biografsku putanju preseljenja iz Belog Manastira u Beli grad, mlada pjevačka zvijezda zapravo je suprotiva gotovo svemu za što je profesor Kašanin stajao. Zbog toga, lako bi se dala preskočiti, ili ne primijetiti upravo trajuća i naročita uloga pjevačice u jednom širem poimanju i značenju riječi kultura. A, koliko god se to ne vidjelo još, mlada Kašaninova sugrađanka koja će uskoro u našem pak belom Zagreb-gradu u pet večeri skupiti skoro stotinu hiljada (!) ljudi, tu kulturu upravo radikalno mijenja. Ona, pjevačica, akutna je i složena metafora – prenesena slika dva naroda, njihovih kultura i njihova stanja danas nakon svega u ovoj zemlji. Zemlji kojoj pripada, sad znamo, i Beli Manastir.