Početkom maja održani su šesti po redu izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne samouprave na kojima je 235 tisuća pripadnika nacionalnih manjina biralo 339 manjinskih vijeća i 106 predstavnika u 19 županija i Gradu Zagrebu, te 65 gradova i 116 općina. Unutar srpske zajednice, od 146.895 registriranih birača na izbore je izašlo svega 9.420, odnosno 6,41 posto. Oni su na razini čitave države izabrali preko 2.000 kandidata raspoređenih u 156 vijeća. Nadmoćnu izbornu pobjedu odnijelo je Srpsko narodno vijeće osvojivši sva vijećnička mjesta u svim županijama gdje su se kandidirali, te skoro u svim gradovima i općinama.

Međutim, iako bi bilo najlakše prepustiti se općoj društvenoj apatiji koja se izražava u konstantnom padu zainteresiranosti za izbore na svim razinama, važno je, isto tako, upozoriti na sve moguće buduće posljedice ovakve izrazito niske izlaznosti, posebno pripadnika srpske zajednice. Trend opadanja zainteresiranosti za demokratske procese vidljiv je već nekoliko desetljeća i očituje se u sve manjem sudjelovanju na izborima, kako na europskoj, tako i na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Sve više građana isključuje se iz procesa donošenja odluka, čime prepušta sve manjoj i manjoj skupini da donosi ključne odluke o smjeru u kojem će se društvo kretati. Nastavi li se trend isključivanja i apstinencije iz demokratskog procesa, demokratski izbori postat će poslovni poduhvat uske grupe dobro organiziranih koji izbore i obnašanje vlasti vide isključivo kao aktivnost za stjecanje osobne koristi i ostvarivanje financijskih interesa. Trend apstinencije u izbornim ciklusima u posljednjem desetljeću postao je toliko drastičan da u nekoliko općina na posljednjim lokalnim izborima uopće nije bilo protukandidata, a time u konačnici niti legitimnih izbora.

Izlaznost od svega nešto više od šest posto na državnoj razini pripadnika srpske nacionalne zajednice ili pak izlaznost od niti dva posto na razini Grada Zagreba ukazuje na to da je trend isključenja pripadnika srpske zajednice došao do svoga vrhunca. Kada se broj od 9.420 građana srpske nacionalnosti koji su izašli na izbore dovede u direktnu vezu sa 2.000 izabranih članova vijeća i predstavnika, onda nije teško donijeti zaključak da je izborni proces u srpskoj zajednici došao do razine u kojoj je postao stvar uske grupe dobro umreženih i na kraju samo puka tehnička stvar, puno više nego stvar demokratskog izbora.

Koji su uzroci takvoga stanja i kakve će biti dugoročne posljedice vrijedi diskutirati. Nema nikakve dileme da na izlaznost značajno utječe činjenica da se radi o izborima koji nemaju široku nacionalnu vidljivost, da se o njima ne govori javno i da su ovlasti vijeća nacionalnih manjina i predstavnika takva da nisu privlačne biračkom tijelu. Problemi s informiranjem birača o njihovoj važnosti nisu se uspjeli riješiti niti u ovom izbornom ciklusu, što najbolje pokazuje činjenica da u Zagrebu, unatoč svim mogućnostima informiranja, izlaznost nije prešla ni mizernih dva posto, budući da se odazvalo svega 240 birača.

Ako se trend mizerne izlaznosti nastavi, na sljedećim manjinskim izborima mogli bi doći vrlo blizu izjednačenom odnosu između broja birača i broja kandidata, što bi oni koji na manjinsku samoupravu gledaju s negodovanjem mogli proglasiti farsom i dokazom da je takva autonomija nepotrebna i kao takva spremna za reviziju. Kampanja protiv manjinskih vijeća i njihovih izbora ionako se provodi već desetljećima, pa je manjinski doprinos takvim kampanjama najmanje mudar potez.

Zbog toga bi se novoizabrana vijeća i predstavnici nacionalnih manjina trebali dobro zamisliti o dosegu i utjecaju svoga djelovanja, kao i o učincima programa koje provode i sredstvima koja za njihova ostvarenja troše. Cilj i svrha manjinske autonomije je prije svega zaštita manjinskih prava, kao i čuvanje i razvoj osjećaja pripadnosti određenom narodnom korpusu, a najbolji dokaz takve pripadnosti je sudjelovanje i zainteresiranost za procese koji se u manjinskim zajednicama odvijanju. S tim u vezi, osmišljeni manjinski programi kao pretpostavka da se netko uopće kandidira i široke i opširne kampanje informiranja nameću se kao imperativi narednih manjinskih izbora kako bi se izbjegla situacija da na sljedećim izborima kandidati samo sami sebe biraju.