Ivana Brlić Mažuranić: Potpuna rojalistkinja

Piše: Đorđe Matić

Knjiga Dubravke Zime „Praksa svijeta“ radikalno mijenja predodžbu o Ivani Brlić Mažuranić (Ogulin 1874. – Zagreb 1938.), najvećoj spisateljici hrvatske dječje književnosti

Ivana Brlić Mažuranić
Ivana Brlić Mažuranić

Jedno je nesporno: Ivana Brlić Mažuranić najvažnija je spisateljica hrvatske dječje književnosti svih vremena. Druga stvar izgleda također takva: Ivana pripada isključivo hrvatskoj kulturi i književnosti, i to što bi se reklo – „bez ostatka“. Njene najpoznatije knjige i priče pritom, „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ i „Priče iz davnine“, literatura naših djetinjstava, nisu u ovih više od stotinu godina mnogo dobacivale izvan Hrvatske u svim njenim oblicima, ni u prvoj, a ni u drugoj Jugoslaviji, a od samostalnosti da ne govorimo. To je, čini se, uvjetovalo ovo nesporno pripadništvo i nije tražilo naknadne propagande i manipulacije, traženje ideološki pogodnog okvira da se po ekskluzivističkom principu sasvim odvoji od nekad zajedničke književnosti i kulture. Prostije: za razliku od mnogih, poglavito našeg najvećeg romanopisca, nitko se drugi nije otimao o Ivanu Brlić Mažuranić. Ima tu još nešto zanimljivo pak, što je tome pogodovalo. Možda otud što je Ivana bila i ostala najveća bajkotvorka ove kulture, kao da su se zbog toga i život i biografija, baš kao u njenim pričama, nekako izmjestili iz stvarnosti, u vanvremeno, ahistorijsko, što će reći i vandruštveno. Vrlo malo široke publike, a često čak ni akademski i intelektualni krugovi, ne pomišljaju na prvu da smjeste Ivanu u bilo kakav historijski i društveni kontekst. Kao i kod drugih jedinstvenih pisaca ove rijetke vrste, Andersena i Kolodija na primjer, tako se i Ivana Brlić Mažuranić u široj percepciji nalazi trajno u nekom skoro pretpovijesnom svijetu, u izmišljenom, „u eteru“, kao u nezemaljskom nekom liminalnom prostoru. To je s jedne strane lijepo, jer je oslobođeno ideoloških i političkih natezanja oko ličnosti i djela kao kod tolikih, i postoji tamo gdje je najljepše – u pričama.

Trebala je doći pak knjiga „Praksa svijeta“, autorice Dubravke Zime, da bi se dobio drugačiji uvid o spisateljici u tom smislu. Praćenje spisateljičinog života u ovoj izvanrednoj intelektualnoj biografiji, u privatnom, ali ključno, i u društvenom, političkom i kulturno-povijesnom kontekstu potpuno i radikalno mijenja kolektivne predodžbe o Ivani Brlić, čitavu sliku o njoj. Naročito i frapantno je to razvidno u kompleksu kojemu se kod nas stvari po pravilu i iznad svega vraćaju – u hrvatsko-srpske odnose, što drugo. U tom pravcu otvara se u knjizi čitava jedna tajna i istisnuta historija o političkim i nacionalnim stavovima velike autorice. Iako je, kažemo, slika građena o njoj bila i ostala na prvi pogled kao o apolitičnoj spisateljici sakrivenoj u svijetu bajki i narodne, (staro)slavenske tradicije i pučkog pripovijedanja, istina je upravo suprotna. Primjera je toliko da bi nam za ove odnose trebao ne samo mnogo duži tekst, nego bi se od toga dala sačiniti čitava studija. Od najbližih obiteljskih i najprisnijih prijateljskih veza obitelji Mažuranić, neke vrste hrvatskih „patricija“ u periodu takozvane Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, unutar Austro-Ugarske, do kasnije prve države Južnih Slavena, ta najproblematičnija i jedina istinska traumatična „afilijacija“ jest element neprestano prisutan u Ivaninom životu, a onda i stavovima. Već od porodičnih veza, od tetke Slave udate Birač, preko Olge udate za Uroša Čučkovića, do najboljega prijatelja obitelji, Bude pl. Budisavljevića, i po društvenom životu zagrebačkog Gornjeg grada, gdje je Ivana odrasla, „špancira“ s njom čitava serija srpskih grencera, redom na visokim položajima, oficira, advokata, političara i njihovih potomaka. To što je njen muž Vatroslav Brlić, iako sin Andrije Torkvata Brlića – izrazito prosrpski orijentiranog, ličnog prijatelja Vuka Karadžića i Ilije Garašanina – bio pravaš koji će sudjelovati i u obrani na Fridjungovu procesu u Beču, spada u tipične paradokse onoga vremena i kontradikcije u političko-nacionalnim traženjima identiteta, a u sumrak Carevine.

Nakon strašnoga Velikog rata i sa stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine, veliki broj nekadašnjih idealista iz redova hrvatske „jugoslovenstvujušče omladine“ i inteligencije uopće, razočarava se vrlo brzo, po raznim linijama, u novu državu, a mit o Srbiji kao Pijemontu gasi se na mnogo točaka. Ne bi bilo otud čudno da je i Ivana Brlić Mažuranić, naročito s obzirom na Vatroslavovo pravaštvo, razvila resentiman i k svome narodu orijentirane političke stavove. Naprotiv.

Tu se otkriva najveće iznenađenje i šokantna otkrića koja će mnogima danas, i s desna ali i s lijeva, biti teško sažvakati. Ivana je, naime, potpuno rojalistički i jugoslavenski orijentirana: i kralj Petar I, a onda naročito i kralj Aleksandar Karađorđević imaju prominentnu ulogu u ostatku političkog i privatnog života autorice. Ponovo, kao i ranije, prvo kroz obiteljske veze: brat Božidar lični je ađutant kralja Aleksandra i kasnije pratilac maloljetnog Petra II u emigraciji nakon 1941., brat Želimir je ministar i političar i nakon Šestojanuarske diktature. Ali ne može se svesti na to samo. Ivanini stavovi ne mogu biti razvidniji u tome: „Svi smo djeca jednog kralja“, pisaće ona u pjesmi „u počasti Njihovim Veličanstvima“ objavljenoj u časopisu „Jugoslovenče“, misleći na kralja Aleksandra i kraljicu Mariju kojima odlazi i u privatne audijencije. Kralj je malo prije svoje smrti odlikuje i ordenom Svetog Save II stepena. Ivana, dotada ionako načetog zdravlja, doživljava atentat u Marseju kao ličnu tragediju, još jednu od brojnih što su je pratile. Ako netko pomisli (a ne sumnjamo da hoće) da je sve to stvar konformizma ili konjukture, dovoljno je u tom smislu uputiti na pismo kćeri Zdenki iz juna 1935., i posjeti mauzoleju na Oplencu: Ivanin je doživljaj potresan i autentičan, „kombinacija uzvišenog i mističnog“, kako Zima kaže.

Čini li ovo sve – da se vratimo na početak – takva nagla „kognitivna disonanca“ spram njenih uvjerenja i zanosa, Ivanu Brlić Mažuranić „manje hrvatskom“? Naprotiv. A kad ta prividna kontradikcija bude šire shvaćena – i prihvaćena – ovom će, kako ga sama zove, „našem mjestancu“ moguće pomalo napokon svanuti. Izmjena svjetla i mraka naime, ne spada samo u svijet bajki.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: