Poput mnogih gradova svijeta i Grad Zagreb njeguje institut dodjele titule počasnog građanina. Uz imena državnika, umjetnika, političara, znanstvenika i drugih zaslužnih građana, ima i nekih koji su pogodovali određenim povijesnim trenucima, za koje bi mnogi danas mogli polemizirati zaslužuju li ovo glasovito priznanje. Sve u svemu, titulom počasnog građanina, koja se dodjeljuje od 1850. godine, okićeno je do danas ne više od 60-ak ličnosti. Od perioda Austrougarske monarhija (1850. – 1918.) kada je odlikovano ukupno 27 uglednika, preko Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.) u kojoj je ovo odlikovanje ponijelo njih osam, SFR Jugoslavije (1945. – 1990.) kada je podijeljeno deset odlikovanja, pa do samostalne Republike Hrvatske koja je od 1990. godine do danas odlikovala ovim priznanjem desetak ličnosti. Prvi počasni građanin Zagreba postao je 1853. austrijski ministar i političar Alexander von Bach, a kompletan spisak odlikovanih dostupan je na stranicama Grada Zagreba.

Među svim tim zaslužnicima i prijateljima glavnog grada današnje Hrvatske i dan danas se nalazi reformator srpskog jezika i pravopisa Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864). Zastupništvo Grada Zagreba, tada u sastavu Austrougarske monarhije, 1861. godine dodijelilo je Vuku Stefanoviću Karadžiću Povelju počasnog građanina. Kao „srpskom jezikoslovcu i reformatoru srpskog jezika“ poveljom su mu data „sva prava, slobode i koristi, kao što svakom građaninu Zagreba, po zakonu i starom narodnom običaju, pripadaju“.

Filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina, Vuk Karadžić je i pisac prvog rječnika srpskog narodnog jezika, “najvažnije pojedinačne knjige u srpskoj kulturi”, po ocjeni akademika Pavla Ivića (o čemu smo povodom 200. godišnjice od objavljivanja “Srpskog rječnika” pisali na P-portalu, a tekst možete pročitati ovdje)

S obzirom na to da ta odluka nije mijenjana, poznati srpski jezikoslovac još uvijek je počasni građanin hrvatske metropole. Sve do 1992. godine u Zagrebu je imao i ulicu, ali je ona te godine preimenovana.

Uz Vuka je ovom titulom svojevremeno okićen i njegov bliski suradnik Đura Daničić, srpski znanstvenik i filolog, sekretar Društva srpske slovesnosti, profesor Liceja i Velike škole u Beogradu, jedan od potpisnika Bečkog književnog dogovora. Još kao mladog pravnika susret s Vukom Karadžićem približio ga je filologiji i već 1847. godine objavio je „Rat za srpski jezik i pravopis“, te na taj način u velikoj mjeri doprinio pobjedi Vukovih ideja. Nedugo zatim je objavio i „Malu srpsku gramatiku“, kojom je počeo gramatičku sistematizaciju jezičkih pojava i koja je posebna po tome što predstavlja prvo djelo u kojem se neko bavio srpskim jezikom sa stanovišta nauke.

Upravo Đuro Daničić zaslužan je što slovo đ pišemo danas upravo tako, umjesto prethodnog dvoglasa. Ovo pravilo koje je on uveo je počelo da se primjenjuje od 1902. godine, kada je prvi put pomenuto u časopisu „Srđ“, koji je izlazio u Dubrovniku.

Daničić je kao jezikoslovac odlikovanje od Grada Zagreba dobio 1886. godine. Upravo Daničića često navode kao utemeljivača srpskohrvatskog jezika. Naime, na početku svog naučnog rada govorio je da Srbi i Hrvati imaju dva jezika: Hrvati čakavski, a Srbi štokavski (kajkavsko narečje je smatrao djelom slovenačkog jezika, kasnije — prelaznim između hrvatskog i slovenačkog). Kada se bliže upoznao s jezikom Srba i Hrvata, došao je do zaključka da se radi o jednom narodu i jednom jeziku (tako se ponašao i na Bečkom književnom dogovoru). Iako nalazi razlike u jeziku Srba i Hrvata, u jednom radu ih nabraja preko 100, ipak ga smatra jednim i ističe da Srbi taj jezik treba da zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim, odnosno Srbi — srpskim ili hrvatskim a Hrvati — hrvatskim ili srpskim. (Više o Daničićevom životu i obimnom i svestranom naučnom radu pisali smo na P-portalu i tekst možete pročitati ovdje)

Titulu počasnog građanina Zagreba ponio je 1916. godine i vojskovođa Svetozar Borojević, jedan od najuspješnijih austrougarskih vojskovođa Prvog svjetskog rata i prvi i jedini Južni Sloven koji je stekao čin feldmaršal-lajtnanta.

Rođen je 1856. u selu Umetići na Baniji u obitelji s dugom vojničkom tradicijom, te se i sam odlučio za vojnički poziv. Vojnu akademiju završio je u Gracu, a nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Bečkom Novom Mjestu.

Ugarska plemićka titula von Bojna dodijeljena mu je 1905. godine, a 1913. godine promaknut je u čin generala. Za junaštvo u borbi, 1916. dobio je najviši generalski čin, general zbora (Generaloberst), a sljedeće godine preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim bojištem. 1918. godine postaje feldmaršal, te je odlikovan brojim medaljama. Na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog općeg kaotičnog stanja u Austrougarskoj.

U novostvorenoj Državi SHS nije dobio državljanstvo, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u jugoslavenskoj državi. Umro je 1920. u bolnici u Klagenfurtu u krajnjem siromaštvu. Velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću poslije smrti nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati.

Zabilježen je podatak da je iz redova srpske zajednice nositelj ovog priznanja i izvjesni Sima Manoilović koji je titulu počasnog građanina Grada Zagreba dobio 1854. godine, no o njegovom radu i zaslugama zahvaljujući kojima se upisao na ovaj probrani spisak nije poznato ništa.

Danas je postupak dodjele ove titule reguliran člankom 19. Statuta grada Zagreba iz 1999. godine, a o proglašenju počasnih građana Grada Zagreba odlučuje Gradska skupština.

Počasnim građaninom Grada Zagreba može se proglasiti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda, položaja i ugleda Grada Zagreba, njegovih odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu te za razvoj Grada Zagreba ili pojedinih njegovih djelatnosti, državnik ili dužnosnik druge države, član međunarodne organizacije, odnosno organizacije druge države ili njihovih tijela posebno zaslužan za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti i samobitnosti na općeprihvaćenim načelima suvremenog svijeta – objašnjeno je na stranicama Grada Zagreba.

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba