Manastir Srpske pravoslavne crkve, Orahovica u Slavoniji, ne spominje se često. Umotan u zelenilo gustih slavonskih šuma, stoji nekako na rubu glavne rute pokloničkih putovanja pravoslavnih vjernika. Ovaj manastir ipak zaslužuje iznimnu čast bar po dvije važne stvari: po tome što postoji legenda, koja se čuva u pravoslavnim manastirima u Dalmaciji, da je baš manastir Orahovica, izgrađen početkom 14. vijeka, najstariji pravoslavni manastir u Hrvatskoj. Ne postoji historijska potvrda za ovo predanje, dok pisani izvori kažu da se manastir Orahovica prvi put spominje u 16. vijeku. Druga važna tvrdnja je da je kult prijenosa moštiju svetoga oca Nikolaja, veoma značajan među srpskim pravoslavnim vjernicima, započeo da se obilježava upravo u manastiru Orahovica i onda se proširio i među ostalim srpskim pravoslavnim svetinjama. Ovaj se praznik praznuje u pravoslavnim crkvama svake godine 22. maja, što je u manastiru Orahovica i hramovna slava.

U današnje doba vjernici u manastir dolaze po nekoj tajnoj dinamici višeg reda, dolaze i putnici namjernici, planinari i izletnici, ali kako kaže današnji iguman manastira otac Pavle „u manastir Orahovicu se ne dolazi slučajno i usput.“ Rat ranih devedesetih opustošio je manastir Orahovicu, kada su ga napustila posljednja dva monaha. Bilo je potrebno četvrt vijeka da ovaj manastir počne koliko toliko duhovno da živi. Te 2016. godine, kada su u manastir došli oci Pavle i Anastasije iz manastira Ostrog u Crnoj Gori, u manastiru nije bilo struje, ali je bilo svježe vode. Pustoš ne mora nužno značiti nesreću. Kaže otac Pavle: „U monaškom životu ništa se ne događa brzo. Život bez struje prvih godina u manastiru stvarao je osjećaj slobode. Kada te male sitne stvari na koje si navezan ne rade, to rađa gnjev u tebi. Bez frižidera život je baš super, jer naučiš da držiš hranu koja se ne kvari, a onu koja se kvari potrošiš odmah. Obaveze porobljavaju.“

Rat ranih devedesetih opustošio je manastir Orahovicu. Bilo je potrebno četvrt vijeka da ovaj manastir počne koliko toliko duhovno da živi. Te 2016. godine, kada su u manastir došli oci Pavle i Anastasije iz manastira Ostrog u Crnoj Gori, u manastiru nije bilo struje, ali je bilo svježe vode

U svom zenitu, u 18. vijeku, manastir Orahovica je imao i po stotinjak monaha, a nešto niže u šumi bio je i ženski manastir Svete Ane s približno istim brojem monahinja. Ratovi i nesreće kroz decenije i vjekove učinili su svoje. Dva monaha iz Ostroga pronašli su tada 2016. godine zapuštenu manastirsku crkvu i sijaset poslova koje je trebalo obaviti. Tada je započela obnova, ali ona se do danas odvija sporo. Otac Pavle kaže da kada su počeli radovi i kada su postavljene skele na crkvi, „mi smo mislili da će radovi biti gotovi za mjesec, dva, ali onda je nestalo novca, pa se čekalo oko tri godine da se taj novac sakupi…“ Radovi na kupoli crkve traže zahvate u čitavoj crkvi, jer da bi kupola čvrsto stajala, za ne daj Bože kakvog potresa, moraju da se učvrste i zidovi crkve. Problem je i pod crkve koji se tokom vjekova podigao za pola metra i treba da se spusti da bi crkva pravilno funkcionirala. Morale bi se očistiti i freske u crkvi, a i to će jako dugo trajati. Ne toliko zbog nedostatka novca već zbog nedostatka ljudi koji bi to trebali da urade. „Bili su neki kontakti s Konzervatorskim zavodom u Novom Sadu i stručnjacima iz Italije, još prve godine kada smo mi ovdje došli, ali ti planovi su se izjalovili. Trenutno, neki radovi se izvode, ali još puno toga bi trebalo uraditi“, trpeljivo govori otac Pavle.

Otac Pavle kaže da uzrok stradanja manastira Orahovica nije samo u ovom zadnjem ratu, nego je on mnogo dublji i mnogo je duže trajao. Nekada su manastiri stradavali zato što su jakom svjetlošću vjere izazivali bijes neprijatelja, a nekada je u pojedinim razdobljima duhovna raslabljenost epohe naprosto otvarala vrata sijačima kaosa da krenu u akciju. O tom orijaškom metafizičkom sukobu otac Pavle kaže: „U komunizmu su ljudi bili dobri, pristojni i druželjubivi, ali im je nedostajala duhovna snaga i kada se sve srušilo, bez te duhovne snage oni su bili obezglavljeni i ratovi koji su došli bili su rezultat te duhovne pogubljenosti. Svaki čovjek koji hodi u prisustvu Božjem, on je radostan, spokojan i bezbrižan. Kada ta veza oslabi, tada dolaze brige, nespokojstvo i strah, zlopamćenje, zavist i ljubomora. Kada hoćemo da vidimo u kakvom smo duhovnom stanju, treba samo da ispitamo kakva je naša veza s Bogom.“

Tako su u nekim boljim vremenima monasi iz Orahovice bili učitelji u okolnim srpskim selima, bili su strpljivi prepisivači knjiga i bavili se štampanjem i izdavaštvom najvrjednijih duhovnih djela svoga vremena. U manastiru Orahovica se nalazi i krst patrijarha Čarnojevića iz doba velike seobe Srba, ikonostas iz 17. vijeka i druge vrijedne ikone, a tu su i mošti svete mučenice Anastasije, najvjerojatnije još od osnivanja manastira.

U manastiru Orahovica se nalazi krst patrijarha Čarnojevića iz doba velike seobe Srba, ikonostas iz 17. vijeka i druge vrijedne ikone, a tu su i mošti svete mučenice Anastasije, najvjerojatnije još od osnivanja manastira

Za goste manastira monaštvo kao takvo predstavlja čudo, a za monahe, kako kaže otac Pavle, „monaštvo je radost jer je to svakodnevno opštenje s Bogom i to predstavlja sreću za svakog čovjeka hrišćanina.“ Danas, na žalost, u manastir Orahovicu dolazi sve manje ljudi i oni su sve stariji. Dolaze i mladi, kaže otac Pavle, koji stvaraju neku svoju vezu prema manastiru i ta veza je liturgijska. Ali, da bismo govorili o duhovnom preporodu „morali bismo da govorimo o narodu koji bi mogao da doživi takav preporod, ali danas tog naroda u blizini više nema.“ Nekada su ljudi dolazili u manastir, nastavlja otac Pavle, i pješke ili saborno u grupama, konjskom zapregom. Na tim narodnim crkvenim saborima molitva je u manastiru trajala čitavu noć. Nije to bila kafana nego molitva. „Današnji narodni sabori u dvorištima manastira postali su često manje crkveni. Karakteristika sadašnjeg vremena u duhovnom smislu izgleda otprilike tako da je na tim narodnim saborima dvorište crkve puno, ali crkva ostaje prazna“, svjedoči otac Pavle. Postoji ideja episkopa pakračko-slavonskog, vladike Jovana, da se napravi poklonička ruta koja bi se od Kućanaca, rodnog mjesta patrijarha Pavla, protezala do manastira Orahovica, jer je blagopočivši patrijarh kao bogoslov dolazio u Orahovicu.

Kako izgleda svakodnevni život u ovom manastiru? Ono što vidimo je puno građevinske opreme, materijala i strojeva u dvorištu manastira. Bez obzira na to što posla ima puno i što obnova teče sporo, nešto se u toj manastirskoj obnovi, čini se, ipak događa. Zatičemo ispred soba namijenjenih monasima dosta obuće i odjeće, što znači da tu netko živi, a velika blagovaonica, puna raznog voća i sušenog bilja, liči na ogromnu baštu, koja kao da ne pripada sasvim ovom zemaljskom svijetu. „Ima danas u manastiru dovoljno ljudi da se ne osjećamo kao u nekoj pustinji“, kaže otac Pavle. Kada je u manastiru bilo samo dvojica, trojica monaha, nastavlja, sam prostor manastira koji nije mali, tražio je stalnu aktivnost. „Sada nas ima sedmoro: petoro bratije i dvije monahinje i manastir može da koliko toliko normalno funkcioniše“, kaže otac Pavle. Manastir Orahovica ima i veliko imanje. Monasi i monahinje se svakodnevno posvećuju molitvama, ali imaju i malu baštu i gaje pčele. „Želimo da se održimo bodroga duha, da ne padnemo u ono što mi zovemo uninije ili učmalost“, napominje otac Pavle.

Opijeni blagoslovljenom tišinom ovog manastira i njegove okolice, pitamo na kraju oca Pavla: Kako da u ovoj buci svijeta čovjek dođe do svog unutrašnjeg mira? „Unutrašnji mir ne dolazi od povlačenja u sebe. Carstvo nebesko je luča u nama, svjetlo u našem srcu izvire iz nas kao bujica života. Takva energija se osjeća onda kada čovjek u temelj svoga života postavi Hrista, kada Bogom mjeri najvažnije odluke svoga života i kada taj život ima svoj smisao i svoj cilj. Naša djela se ne protežu samo do granica našeg života: vaš Vladimir Matijević, koji je osnovao Privrednik, imao je viziju pomoći generacijama djece, koji će živjeti i nakon njega. Čovjek, ako radi ispravno, ako je Bogom nadahnut, živi i radi za vječnost. Takav čovjek radi za principe vlastitog shvaćanja dobra, radi za svoju porodicu, radi za svoj narod, koji ne mora biti samo srpski, nego i za društvo u cjelini i za sve ljude. Ali, ja ne mogu raditi za ljude na drugom kraju svijeta ako ne volim onog prvog čovjeka do sebe. To je osnova našeg unutrašnjeg duhovnog vaspitanja. Ljubav je izraz carstva nebeskog u nama koji darujemo drugim ljudima i ne tražimo ništa zauzvrat. Čovjekov rad je dugotrajan proces. Ali je važno da taj rad na kraju donese, Bogu hvala, veliki plod“, zaključuje otac Pavle.