Jul je mjesec kada kultura sjećanja u BiH dobija poseban prizvuk. Razloga je isuviše i decenijama su poznati. Jul je mjesec u kojem se 1995. godine dogodio zločin nad Bošnjacima u Srebrenici. U godinama koje su prethodile, takođe, u julu, dogodili su se, takođe, zločini, takođe, u srebreničkoj regiji, ali žrtve su bili Srbi. Tri decenije nakon rata žrtve iz jula 1995. godine i one iz godina koje su mu prethodile nemaju isti tretman. I svako ima opravdanje za to. I beskorisno je ponovo lamentirati nad tim opravdanjima. Bošnjaci tvrde jedno, međunarodna zajednica je na tragu njihovih tvrdnji, Srbi tvrde drugo, stranci ih, osim u rijetkim slučajevima, ne podržavaju. I tako unedogled. Ili ne baš unedogled.
Sve su prilike da će ova godina biti svojevrsna prekretnica u tretiranju ratnih zločina nad Srbima u Podrinju i to ne u odnosu Bošnjaka ili međunarodne zajednice, nego, koliko god to paradoksalno zvučalo, u odnosu Srba prema stradanju vlastitih sunarodnjaka, ponajviše u regiji Srebrenice i Bratunca. Prethodnih godina julski parastosi srpskim žrtvama organizovani su prilično tiho, bez velike medijske pripreme i druge logističke podrške. Datum koji je uziman za sjećanje na srpske žrtve u Podrinju obično je bio 12. jul, dan nakon komemoracije stradalim Bošnjacima koja se svakog 11. jula održava u Potočarima kod Srebrenice. Odjek 11. jula jak je i dvanaestog, pa su srpski parastosi počesto padali u drugi plan. A utisak je da se niko previše nije ni trudio da se stvari promijene. Sve do ove godine.
U Bratuncu se 4. jula okupio gotovo kompletan politički vrh Republike Srpske, patrijarh srpski Porfirije, predstavnici vlasti iz Beograda i, što je privuklo posebnu pažnju, pastor Mark Berns, duhovni savjetnik američkog predsjednika Donalda Trampa. Dolazak uglednog američkog gosta učinio je da događaj u Bratuncu ne prođe bez odjeka u cijelom regionu, naročito u Sarajevu. Komemoraciju i prateći program sjećanja na srpske žrtve emitovan je i na nacionalnoj televizija u višečasovnom programu uživo, u Republici Srpskoj proglašen je dan žalosti, sva štampa je izašla u crno-bijelom tonu, zastave su bile spuštene na pola koplja, iz ugostiteljskih objekata nije se čula muzika, a koncert Bijelog dugmeta na banjalučkoj tvrđavi Kastel koji je bio zakazan 4. jula u 21 sat počeo je minut iza ponoći 5. jula, upravo zbog poštovanja dana žalosti. Sve skupa imalo je odjek, mnogo ozbiljniji nego prethodnih godina. A u tom odjeku čulo se da je u Podrinju tokom građanskog rata u BiH poginulo ukupno 3.267 srpskih vojnika i civila i da za njihovu smrt mahom niko nije odgovarao, osim u nekoliko pojedinačnih slučajeva.
Prije nekoliko godina u Banjaluci je osnovan Memorijalni centar Republike Srpske. Riječ je o instituciji čiji je zadatak prikupljanje pojedinačnih svjedočenja članova porodica stradalih Srba u ratovima na području bivše Jugoslavije. Ozbiljan i nadasve težak posao zadala je sebi ekipa sa nekadašnjim novinarom Denisom Bojićem na čelu, ali za veoma kratko vrijeme, ogroman broj svjedočanstava ugledao je svjetlo dana i moguće ih je čuti i vidjeti na veb-sajtu ove institucije. Opšti utisak u Banjaluci, a i šire je da Memorijalni centar, posvećeno, odgovorno, i bez bilo kakve relativizacije i revizije istorije, radi ogroman posao u oblasti kulture sjećanja, posao koji još nije ni izbliza završen.
Posljednja u nizu aktivnosti Memorijalnog centra je organizacija svojevrsne pokretne izložbe o srpskom stradanju na ulicama – Njujorka. Proteklih nekoliko dana ulicama jednog od najvažnijh gradova na planeti kružila su vozila sa led-ekranima na kojima su se izmjenjivali napisi o srpskom stradanju na Balkanu, od Prvog svjetskog rata do ratova na području bivše SFRJ. Simbolički, bio je to važan iskorak, a sam Denis Bojić je tim povodom rekao: „Ako svijet neće da dođe u Bratunac, mi ćemo Bratunac dovesti u svijet.“
I doista, već pomenuti pastor Berns jedan je od rijetkih zapadnih zvaničnika koji je za tri decenije došao u Bratunac. Godine koje slijede, sve sluti, da bi se od te rijetkosti trebalo da napravi pravilo.
