Katastrofalne poplave koje su pogodile cijelu regiju uglavnom su iza nas, ali osjećaj nemoći i potištenosti i dalje je prisutan. Proći će još puno vremena do trenutka kada će se ljudi vratiti u svoje domove, a na potpunu obnovu, bojimo se, čekat ćemo godinama.
Razorna sila prirode uništila je živote stotina hiljada ljudi diljem Hrvatske, Bosne i Srbije, a u samo nekoliko dana vodena bujica napravila je štetu koja će se zbrajati u milijardama. Slike razaranja obišle su cijeli svijet, a pomoć i poruke podrške stižu iz svih zemalja. Nažalost, poplava je na površinu osim mulja izbacila i sve mane državnog sustava zaštite i spašavanja u uvjetima elementarnih nepogoda, a već danima traju polemike o odgovornosti Vodoprivrede za puknuće nasipa kod Rajeva Sela, gdje je u samo nekoliko minuta voda potopila nekoliko sela, a ljude prognala u sabirne centre. Da se ne radi samo o nagađanjima pokazuje i akcija policije i USKOK-a koji su izuzeli svu potrebnu dokumentaciju oko izgradnje nasipa. Ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da privatna imovina i životi građana budu ugroženi zbog pljačke i ušteda u državnim firmama.
Jedina svijetla točka u ovim poplavama je neviđena solidarnost koju su pokazali građani, pa svjedočimo kako se danima konvoji humanitarne pomoći slijevaju u Slavoniju, Srbiju i BiH. Ne znamo nijednog čovjeka koji nije sudjelovao u pomoći unesrećenima, bilo donacijama u robi, hrani i lijekovima ili volontiranjem u nekom od skladišta humanitarne pomoći. Stotine volontera u privatnom aranžmanu odlazi u pogođena područja i pomaže ugroženom stanovništvu. I dok su građani još jedanput dokazali da se mogu solidarizirati, vlasti su opet dokazale vlastitu nesposobnost.
Nažalost, još jedanput se potvrdila teza da građani ne mogu ništa očekivati od državnih institucija i vlade osim naslikavanja po raskvašenim nasipima, konfuzne organizacije i zakašnjelih reakcija. Cjelokupna priča oko dostave humanitarne pomoći, izgradnje i održavanja improviziranih nasipa pokazuje koliko su nadležne službe nedorasle složenim situacijama. Ne bi to bio problem kada te iste službe građani ne bi jako skupo plaćali putem raznih poreza, prireza i ostalih nameta. Postavlja se pitanje je li normalno u uređenoj državi da pomoć dostavljaju građani svojim automobilima, kombijima i privatnim kamionima, a da ne postoji efikasna i organizirana pomoć same države. Čemu služe robne rezerve i deseci državnih skladišta po čitavoj Hrvatskoj? Zapanjujuća je činjenica da bi ljudi koji su se našli u skloništima i sportskim dvoranama doslovno gladovali da nije bilo velikodušne pomoći običnih građana.
Danima smo primali pozive u pomoć iz malih odsječenih sela, neki su javljali da dnevno dobiju pola litre vode i paštetu, a skladišta Crvenog križa bila su puna donirane robe. Velika birokracija, potvrde i dozvole pratile su i dostavu pomoći u susjedne zemlje, Srbiju i BiH. Dvije hiljade zaposlenih u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje i još nekoliko hiljada u popratnim službama očito je premalo da se iskoordinira suvisla reakcija države na ograničenom prostoru. Ovakva reakcija bila bi možda očekivana kada bi poplavom bilo pogođeno dvije trećine države, ali u ovom slučaju ne postoji nikakvo opravdanje. Pogotovo ne za čelnog čovjeka Civilne zaštite, koji je u vrijeme dok je nabujala Sava harala po slavonskim selima bio u Parizu na stručnom seminaru!
Kao šlag na tortu došla je izjava kandidata za budućeg prvog čovjeka Europske unije iliti predsjednika Europske komisije Martina Šulca, koji se u svojoj predizbornoj turneji našao u Osijeku. Na pitanje novinara izjavio je kako je impresioniran dobrom koordinacijom civilnih vlasti i Oružanih snaga RH na poplavljenim područjima. Ovakvo brkanje koordinacije i improvizacije zvuči zabrinjavajuće, pogotovo ako dodamo da se radi o najizglednijem predsjedniku novog saziva Komisije. Briljirali su i hrvatski političari, pa je predsjednik Ivo Josipović analitički zaključio da tek moramo vidjeti što u sustavu obrane od poplave ne valja. Vrlo inspirativno, rekli bi cinici.
Suočeni s ovakvim stanjem stvari, ne možemo ne zaključiti da su poplave u Hrvatskoj najvećim dijelom posljedica ljudskog faktora, a tek onda klimatskih prilika i prirodnih sila. Mnogi su se ovih dana zapitali čemu uopće služi država, čemu milijarde u državnoj kasi kada na kraju sve pada na leđa građana. Nažalost, izgleda da smo zaglibili preduboko da bismo se mogli nadati da će se to uskoro promijeniti. Nakon svih reformi i ulaganja stanje je nikada gore, a građanima ostaje samo nada da neće biti poplava, suša, potresa, rupa na cesti, pokvarenih vodovoda ili bilo čega što bi zahtijevalo i najmanju reakciju nadležnih službi.
