Beograd je najljepši ružni grad na svijetu. Ili možda obratno: najružniji lijepi grad, kako god se okrene. Beogradske kontradikcije, te oksimoronske ružne ljepote nerješive su: njegovo nekad fascinantno sivilo u kombinaciji s čudesnim položajem na dvije rijeke, njegovo nagrđivanje i uzdizanje naizmjenično novim arhitekturama, Korbizijeova nemilosrdna (i vjerojatno izmišljena), često citirana ocjena o „najružnijem gradu na najljepšem mjestu“. I, bez ironije sad, njegova mučenička historija stalnih rušenja – nijedan grad ovdje nije toliko rušen kao bijeli grad, više od 40 puta, kažu. No nakon svega i svih promjena koje sam i svojim očima imao prilike promatrati kroz duge 44 godine koliko dolazim tamo, čini mi se da ga danas ništa ne poružnjuje kao jedan recentni neobični obrat. Ne, nije to što misliš, čitaoče – nije „Beograd na vodi“. Od nekolicine građana, „iz naroda“, došla je akcija s namjerom da se sačuva važan dio prošlosti i sjećanja, dakle, nešto s dobrom voljom i ljubavlju – i ništa tako ne nagrđuje kao ta inicijativa. Put u urbanistički pakao popločan je također dobrim namjerama. Prije koju godinu počeli su po fasadama u centru nicati murali, u crno-bijeloj tehnici – potpis navijačke grupe kluba trkača za napuhanom mješinicom (Tenžera) koji se izgleda i dalje zove Partizan, odnosno njegovih imbecilnih navijača nadimkom „grobari“ – i po ono malo neišaranih zidova zgrada u crnoj i bijeloj farbi oslikani velikani beogradske, srpske, jugoslavenske, ali i nekoliko lica svjetske kulture i dakako, a sporedno sasvim, nogometaša. Tu su Duško Radović, Bata Živojinović, Bora i Srđan Todorović, Slobodan Aligrudić, Pera Kralj, Zoran Radmilović, Dragan Nikolić i Milena Dravić, Aleksandar Gavrić, Stjepan Bobek, Bogdan Diklić, Džordž Orvel (?), Džo Stramer, Cane Partibrejkers i Gile El.orgazam. Dakle, i živi i mrtvi, redom veličine. I redom očajno izvedeni, neukom, priprostom rukom.

Kao moguća reakcija, pak, ili kao vrsta suprotnosti kakve se ponekad pojavljuju u vrhuncima kriza, odnedavno se na jednom zidu u centru dogodio kontrast ružnim muralima. U lijepoj Jevremoj ulici pojavio se u bojama oslikan veliki lik Jelisavete Načić – jedne od onih slabo poznatih, a čudesnih pojava naše kulture. Beograđanka i prva žena u historiji Srbije koja je diplomirala arhitekturu na tamošnjem univerzitetu, na prelazu stoljeća, 1900., Jelisaveta je projektirala čitavu seriju prevažnih građevina: prvu suvremenu školu u centru grada, nekolike bolnice, dorćolsku crkvu Aleksandra Nevskog, takozvano „Malo stepenište“ u divnoj Pariskoj ulici prema Kalemegdanu i mnoge druge. Društveno angažirana, uvjerena socijaldemokratkinja, ostvarila je i nešto urbanistički i humano nužno, a zapravo veličanstveno – na Gundulićevom vencu nikao je 1909. prvi blok kvalitetno i promišljeno građenih radničkih stanova u Beogradu, kompleks zgrada koji je danas zaštićeno (doduše veoma slabo zaštićeno) kulturno dobro. Jelisaveta Načić dobila je status akademske građanke u Kraljevini Srbiji, onda u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji, a svoj je životni put završila u Dubrovniku, u socijalističkoj Jugoslaviji.

Lijepi zelenkasti zidni portret arhitektice pokrenut je u inicijativi „Izuzetne žene Srbije“, a naslikao ga je stanoviti Andrej Josifovski, umjetničkog aliasa „Pijanista“. Rad je nastao „uz pomoć“ (?) Centra za ženske studije, u planiranoj seriji portreta deset žena koje su, kako kaže izjava, svojim radom „doprinele emancipaciji i borbi protiv stereotipa“.

Sve na mjestu i sve za pohvalu, reklo bi se. E da je barem tako jednostavno. U današnjim okolnostima, gdje se svaka grupa građana može skupiti i pokrenuti i razne stvari, čak ni jedan ovakav, potreban, a ne naročito zahtjevan mural u zemlji Srbiji nije nastao samo vlastitim snagama. U vijestici odmah dalje čita se da je „projekat“ inicirala, ni manje ni više, ambasada Holandije, kako bi se, kaže njihov ambasador „povećala vidljivost žena i uticala na poboljšanje njihovog položaja u društvu“. Ponavlja gospodin diplomat da je ideja bila „povećati vidljivost uspješnih srpskih žena“, jer, rutinski će dalje Holanđanin „mi u okviru naše politike posebnu pažnju poklanjamo rodnoj ravnopravnosti i smatramo da žene i u Holandiji i u Srbiji imaju veoma važnu ulogu“.

Ne znam, možda žene iz Centra u namjeri da ostvare dobru akciju zaista iskreno odavde ne čuju pravi ton poruke. Dobro, možda je pak i do moje (pre)osjetljivosti nastale iz vlastitog iskustva. Bezbrojni put, naime, poželio sam: da barem nemam to nevoljno iskustveno i iz njega jednako mrsko znanje da prepoznam taj ton i tip ovakvog inostranca. Da ne čujem sfumature u govoru i semantičke razine iza poruke – taj samoljubivi, uvijek isti ton zapadnih birokrata koji s lažnom skromnošću i hinjenom jednakošću iza kojih leži zapravo golema, a lukavo prikrivena arogancija što isijava tako mi dobro znan permanentno tutorski način spram samoponiženih pripadnika „druge Evrope“.

No, ta kriptoarogancija i trajni osjećaj kultur-ideološke superiornosti zapadnih financijera i diplomacije u novim državama nakon Jugoslavije samo su polovica kompleksa. Drugi, problematičniji, ideološki je daltonizam dijelova mnogih ovdašnjih organizacija za takozvana partikularna i „manjinska“ prava. Prostije postavljeno, da se upita: da li u svojim dobrim namjerama i na smanjenom manevarskom – financijskom – prostoru oni biraju da ne vide, ili stvarno ne vide duboko paternalistički odnos, recimo baš u ovoj akciji murala, koji u vladajućim pravilima političke korektnosti nema više „hegemono maskulin“ i seksistički karakter, ali je i dalje nepromijenjeno kolonijalni, u kojem te stranci podučavaju tvojoj rođenoj kulturi, onako kako se podučavaju nezrela djeca, ili grubo realpolitički – narodi koji su izgubili svoj suverenitet.

Je li narcizam identitarnih politika toliko narastao da se iznutra, kao u slučaju Centra, unatoč programskom proklamiranju da se „proizvodi, deli i u javnom prostoru aktivira feminističko znanje”, ne vidi sve to? Naime, da ih izvana nipošto ne gledaju kao dio „ženske internacionale“, nego i dalje kao predstavnice samo određene geografije koja nikad nije jednaka s onima iz zemalja kao što je ambasadorova.

To se događa i kad se prečicom hoće u svijet – kad na putu s partikularnog u navodno univerzalno, prezrena i „zaostala“ pripadnost koja se zove nacionalna kultura služi samo kao prazna metafora: dobiješ simboličku potvrdu, konkretno svoje rodne i spolne prisutnosti, a i dalje si malen, ponižen i kolonijaliziran. Zato: s jedne strane provincijalni i ružni „grobarski“ murali, s druge važne ličnosti naše historije naslikane lijepim bojama koje prekrivaju vlastiti pad. Dva lica istoga poraza.