Rođen je 24. februara 1939. godine kao Čedo Komljenović u karlovačkoj četvrti Zvijezda, a umro je 18. decembra 2021. godine u svom milanskom zamku kao Monty Shadow, proživjevši desetljeća među zvijezdama bijelog svijeta. Prve godine života proživio je kao sirotinja, a posljednje kao bogataš. Iz provincije se probio u središte svijeta. Izazivao je i izaziva divljenje nekadašnjih sugrađana, ali i ostatka Hrvatske.

Novine kažu da nas je napustio modni guru. Odavna je postao karlovačka urbana legenda – o njemu se do danas prepričava čitav niz anegdota. Da je ostao fotoreporter Karlovačkog tjednika, možda bi postao gradski oriđinal, možda normalan građanin ili malograđanin, ali je malo vjerojatno da bi postigao sve što sigurno i nesigurno, pouzdano i nepouzdano jest. Ovako je mit i ponos jednog malog grada, odnosno dijela ljudi koji ga pamte. Mnoge anegdote i podaci vezani uz njega ostaju neprovjereni, i to je možda i dobro – zašto kvariti mitove činjenicama, ako oni ne štete.

Sličan status Komljenoviću, mitski i legendarni, u Karlovcu je imao ili ima antijunak s one strane zakona Stjepan Pavletić – Beli Konj. Obojica su smatrani hedonistima i avanturistima, i utoliko se razlikuju od ostalih karlovačkih mitskih likova. Razlikuju se i od braće Seljan, jer su životi ovih pustolova dobrano istraženi i dokumentirani. U slučaju Komljenovića i Pavletića prednost je dana legendarnom prikazu – usmenoj predaji.

Čak niti kratka natuknica o Komljenoviću u Karlovačkom leksikonu nije u potpunosti pouzdana. Dan nakon Komljenovićeve smrti, kada je o tome izvještavao sav hrvatski tisak, jedan čovjek iz Zvijezde, mnogo mlađi od Komljenovića, kazao je ovdje potpisanom da je netočno da je Čedo 1960. godine nakon mature na Gimnaziji Karlovac napustio rodni grad, jer da ga je i dalje viđao u gradu. Dakle, niti leksikografske bilješke o njemu nisu nesporne. „Bio je hohštapler“, komentirao je taj čovjek Komljenovića sa simpatijama, i dodao ne bi li objasnio njegov uspjeh: „Imao je nevjerojatnu moć uvjeravanja!“

Komljenović je živio i umro u Milanu. Kao fotograf i producent, osnivač festivala St. Moritz Art Masters, bio je dio svjetskog džet-seta, ostvario je niz uspjeha i poznanstava radeći s najčuvenijim tvrtkama i markama, pa se tako u izvještajima o njegovoj smrti redaju takva imena kao što su Mercedes, Fila, Cartier, Ellesse, Faye Dunaway, Naomi Campbell, Linda Evangelista, Cindy Crawford, Christie Brinkley, Christy Turlington, Stephanie Seymour, Sylvester Stallone, Bruce Willis… Navodno je spojio Slavicu Radić i Berniea Ecclestonea, spominje se Bilderberg grupa i čitav niz drugih podataka, imena i pojmova od čijeg se nabrajanja zavrti u glavi. U Karlovcu u vezi s time nikome ništa nije posve jasno – kako je Čedo, kojega su zvali Džeri, tako uspio, što je sve radio, gdje se sve obreo, a komentari su mješavina provincijalnog divljenja, čuđenja i zavisti.

Komljenovićev susjed Josip Pavlić prisjetio se kako je za snimanja filma „Signali nad gradom“ Čedo obilazio glumce od stola do stola i s njima se upoznavao, pa su ga zbog toga izbacili van. „No, izbacili su ga na jedna vrata, a ušao bi na druga. Tako je funkcionirao. Bio je prodoran“, svjedoči Pavlić, a novinar i publicist Danko Plevnik dodaje kako ga je redatelj tog filma Živorad Mitrović izbacio iz svog auta, da bi sutradan Čedo sam bio u tom istom cadillacu.

Othranila ga je samohrana majka Marija, rodom iz Perušića. O tome kako je skončao njegov otac ne zna se pouzdano. Navodno je smaknut po ulasku partizana u grad, i to greškom jer je bio u poštarskoj uniformi. Pokojni novinar Vjesnika Vlado Bojkić svjedočio je da je o tome jednom pitao Josipa Boljkovca, nekadašnjeg komunističkog gradonačelnika Karlovca i prvog ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a nakon Drugog svjetskog rata pripadnika OZNA-e kojega se sumnjičilo da je u to doba bio gospodar života i smrti, međutim da ovaj na to ništa nije odgovorio. Plevnik, koji je također iz Zvijezde, u svojoj knjizi „Moja povijest Karlovca“ navodi da se Čedin otac zvao Milan, da je bio željezničar i da su ga 1942. godine ubile ustaše, a bio je Srbin, pa kao takav – laka meta.

„Mama je iz Čede htjela napraviti gospodina pa ga je, iako siromašna, držala urednim, zalizanim, češljala na stazu. Kao mali bio je uvijek ispeglan, hlače na crtu, pravi gospodičić. Kada je porastao Čedo je umjesto staze na glavi radije držao čergarsku šubaru od kose“, zapisao je Plevnik. Komljenović je svjedočio da ga je u Karlovački tjednik i novinarstvo uveo Pero Zlatar, koji je tada već pisao za Vjesnik u srijedu. Ovaj kasniji bard jugoslavenskog novinarstva u Karlovcu je tada služio vojni rok i povremeno pisao za ovaj list koji je u više navrata u to vrijeme proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj. Dvije su najzanimljivije anegdote iz tog razdoblja Komljenovićeva rada za Karlovački tjednik. Prva je kada je, ne bi li uslikao tračnice s visine, nagovorio radnike da zaustave vlak iz Rijeke. Druga je kada je u gradu boravio predsjednik Gane Kwame Nkrumah, kojega zbog gužve nije uspio dobro uslikati, pa je prišao limuzini kada je ovaj već ušao u nju, pokucao na prozor, kazao predsjedniku da iziđe radi fotografiranja, što je ovaj i učinio, a nakon toga se ekscelencija vratila u vozilo i napustila grad.

Svjedoci kažu da je Komljenović uvijek vjerovao u sebe. Iscrpno svjedočanstvo o Komljenoviću, ostavio je na portalu Telegram Mladen Pleše s nizom postkarlovačkih anegdota i jednakim čuđenjem – obojica su radila u Startu u kojemu se Komljenović afirmirao kao fotoreporter.

Komljenović je napustio Karlovac nekako u vrijeme kada se jezgra grada, njegova četvrt Zvijezda, počela zanemarivati i kada je počela nestajati, što je proces do danas nedovršen, ali ustrajan. Ako i ne opstane Zvijezda, opstat će legenda o jednoj zvijezdi.