Krajem prošlog mjeseca u prostorijama Filozofskog fakulteta i Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu održana je konferencija posvećena „jednoj od najposebnijih ličnosti u povijesti socijalističkog pokreta“, Rosi Luxemburg, povodom stogodišnjice njezina ubojstva. Konferenciju su organizirale Andreja Gregorina s portala Slobodni filozofski i Ankica Čakardić. Čakardić je docentica i nositeljica Katedre za socijalnu filozofiju i Filozofiju roda na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Za P-portal govorila je o održanoj konferenciji te izazovima s kojima se feminizam i ostali lijevi pokreti susreću, kao i o današnjim poljima njihove borbe.

Na konferenciji posvećenoj stogodišnjici ubojstva Rose Luxemburg željeli ste Luxemburg prikazati u drugačijem svjetlu. Po čemu je ova konferencija bila drugačija?

Unatoč tome što je povod konferencije „obilježavanje”, dakle, neki tip memorijalizacije lika Rose Luxemburg, glavna ideja nam je bila prikazati aktualnost različitih interesa, teorije i političkih afilijacija Rose Luxemburg. Htjele smo otići korak dalje od klasične komemoracije i preusmjeriti pažnju na važnost Rose Luxemburg danas. Ona je jedna od onih revolucionarki i autorica na koju se često pozivamo ali je premalo čitamo i rijetko istražujemo. I, koliko nam je poznato, ovo je prva luksemburgijanska konferencija na prostorima bivše Jugoslavije.

Na ovoj konferenciji imali ste mlade predavače iz Zagreba i Beograda. Kako se rodila ta suradnja i surađujete li i na nekim drugim projektima?

Konferenciju smo zajednički osmislile kolegica Andreja Gregorina i ja, uz suradnju Inicijative za feministički filozofski i veliku podršku Krunoslava Stojakovića i ekipe iz Rosa Luxemburg fondacije iz Beograda. Odmah u startu smo locirale, da to tako kažem, najveće face na prostoru bivše Jugoslavije koje su se na ovaj ili onaj način bavile Rosom Luxemburg. Moram priznati da je popis bio veoma skroman. I, premda bi, da se popis ojačao, bilo najlakše pozvati svjetski poznate luksemburgijance, htjele smo konferenciju o Crvenoj Rosi na „našem jeziku”. Spojile smo nekoliko ozbiljnijih lijevo-orijentiranih historičara, filozofkinja i kunst-historičarki iz Zagreba, studentice/studente Filozofskog fakulteta iz Zagreba koji su teorijski i politički veoma aktivni zadnjih godina i srpsku teorijsku i političku marksističku scenu.

Kako svoje studentice i studente uspijevate zainteresirati za ovu temu? Koliko su mladi danas zainteresirani za proučavanje lijevih pokreta?

Učionice su uvijek polje borbe. S jedne strane moraš metodološki suvislo prenijeti sadržaj koji predaješ u okviru nekog predmeta unatoč nerijetkom otporu studenata kojima to možda nije

primarni interes, a uz to im moraš ukazati na barem neki politički kontekst teorije koju uvodiš u nastavni proces. Filozofija je uvijek ideološki nabijena, nerijetko u konzervativnom smislu. Od antiracionalističkih pristupa svijetu, liberalističke filozofije koja nikada nije u cijelosti inkluzivna, preko tzv. „neutralne” teorije koja se uglavnom tumači tekstualno i bez historijskog i socijalnog konteksta u kojim teorije nastaju, do eksplicitnih konzervativnih i pronacističkih filozofija primjerice Martina Heideggera. Imam sreću da se studenti filozofije zanimaju za socijalnu i suvremenu filozofiju (koje predajem na fakultetu) i uopće progresivne ideje i pokrete, a kada ih „otkrijem”, onda pokušavam s njima surađivati što je više moguće. Pokazalo se zadnjih godina da su u tom smislu studentice aktivnije od studenata. Unatoč brojnim političko-kadrovskim problemima s kojima se Filozofski fakultet susreće u zadnje vrijeme, ovaj fakultet još je uvijek važan stup obrane emancipacijskih ideja što je izrazito važno u kontekstu formalne podrške bavljenjem lijevim pokretima.

Možete li nam ukratko objasniti luksemburgijanski feminizam?

To je termin koji sam smislila kako bih analizirala djela Rose Luxemburg s feminističkog stajališta. Luxemburg je napisala samo pet kraćih tekstova o tzv. „ženskom pitanju” (koliko je do sada zabilježeno) što je često razlog zašto se smatralo da ona nije feministkinja. Ovim terminom pokušavam korigirati tu fabrikaciju i ilustrirati  koliko je Luksemburg važna za feminističku teoriju i praksu, kako u prošlosti, tako i danas. U svojim radovima sam pokušala uzeti u obzir Luxemburginu kritiku političke ekonomije (primarno njezinu knjigu „Akumulacija kapitala: Prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma“) i uključiti je u feminističke analize koje se baziraju na Marxovoj kritici političke ekonomije. Ključna ideja je spojiti Luxemburginu analizu proširene reprodukcije i imperijalizma (tzv. dijalektika prostornosti) sa suvremenom teorijom socijalne reprodukcije.

Koliko je komunizam utjecao na ženska prava u Jugoslaviji? Jesmo li nakon pada komunizma napredovali ili nazadovali u tom području?

Svima je bjelodano jasno da od raspada Jugoslavije žene iz dana u dan ta stečena prava gube. Čekaju nas ponovno slične – ako ne i iste – bitke: od zaštite ženskih reproduktivnih prava, preko borbe za očuvanje javnih i socijalnih servisa, do borbe za radnička i mirovinska prava

Unatoč tome što žene nisu izborile punu emancipaciju u SFRJ-u, nepobitna je činjenica da su u socijalizmu stekle brojna politička i socijalno-ekonomska prava. Od radničkih prava, preko socijalizacije ženskog kućanskog rada (otvaranje vrtića, besplatni školski obroci, produženi školski boravci i slično, javno zdravstvo i obrazovanje) do nevjerojatno progresivnih zakonskih okvira koji su utjecali na poboljšanje položaja žena u društvu. Pod ovim zadnjim mislim na, primjerice, Ustav iz 1974. koji je ženama jamčio pravo na pobačaj. Svima je bjelodano jasno da od raspada Jugoslavije žene iz dana u dan ta stečena prava gube. Čekaju nas ponovno slične – ako ne i iste – bitke: od zaštite ženskih reproduktivnih prava, preko borbe za očuvanje javnih i socijalnih servisa, do borbe za radnička i mirovinska prava.

 Koje su danas najčešće kritike novog vala feminizma i kako ih komentirate?

Najčešće se kritizira instrumentalizacija feminizma u konzervativne svrhe. To znači da živimo u vremenima kada je postalo „normalno” da se netko naziva feministkinjom premda zagovara korporativne interese, odnosno zagovara kapitalizam, ili da u redovima alt-desnice ili tradicionalne desnice postoje žene koje se također nazivaju feministkinjama. Noviji problematični fenomeni suvremenog feminizma se ogledaju i u slučajevima transfobije i jakim kritikama queera. U lijeve pokrete se uvlači neobičan (rekla bih i konzervativni) zaokret feminizma prema isključivanju rodno varijantnih osoba gdje se u cijelosti ignorira osnovna pretpostavka feminističke politike: solidarnost sa svim potlačenima.

U zadnje vrijeme aktualan je pojam femonacionalizam, možete li ukratko objasniti o čemu se točno radi?

To je pojam o kojem piše sjajna teoretičarka Sara R. Farris. Prema njezinom razumijevanju femonacionalizam se odnosi na iskorištavanje feminističkih ideja u svrhu nacionalističkih i neoliberalnih agendi. Riječ je o sastavnom elementu neoliberalne reorganizacije socijalnih, radnih i državnih imigracijskih politika, u kontekstu financijske krize. Taj fenomen nam ujedno ukazuje i na pokušaj zapadnoeuropskih stranaka da unaprijede svoje ksenofobne politike kroz promicanje ravnopravnosti spolova. Te se stranke zapravo služe idejama ženskih prava kako bi lobirale protiv migranata i muslimana. Uz to, lideri ovih stranaka sve su češće žene, primjerice Marine Le Pen, što je zanimljivo iz čitavog niza razloga.

Kako odrediti granicu između zaštite ljudskih prava muslimanskih vjernika u Europi i njihovih vjerskih prava koja često stavljaju žene u podređen položaj?

To je ujedno pitanje i za sve svjetske religije koje perpetuiraju patrijarhalne režime. Želim reći, podčinjavanje žena i mizoginija koju religije promiču nije ekskluzivni problem islama. Antiislamska feministička fronta je veoma opasna i potpuno naivna. Ta fronta tvrdi da su muslimanske zajednice iznimno seksističke, suprotstavljajući ih zapadnim zemljama koje su tobože superiornije po pitanju rodnih odnosa. To nije ni empirijski ni historijski točno.

Što danas znači biti ljevičar/ka i feminist/ica, na kojim poljima se ta borba vodi?

Lijevi feministički pokret raste iz dana u dan. U ova mračna vremena, to nam dođe kao svjetlo na kraju tunela

Politika je oduvijek bila polje kontradikcija i konflikata. To znači da nije uvijek lako braniti svoju političku poziciju. Ljevica je već neko vrijeme u dubokoj krizi, mahom se bori za očuvanje stečenih prava, svoju agendu okreće s lijeva prema centru, i stoga teško naprijed gura svoju politiku preko reformističkih postojećih okvira. S obzirom na to da ne živimo u revolucionarnom vremenu, i lijeva politika je nužno nerevolucionarna. To ne treba osuđivati, ali svakako treba osvijestiti. Zato se ljevica nužno mora boriti i za kratkoročne ciljeve i gasiti požare, kako bi se to reklo. No, jednako je važno imati strpljenja i za dugoročne održive politike čiji se rezultati ne vide odmah. Tamo gdje dugoročna vizija socijalističkog društva ispada iz fokusa i preko noći se stvaraju neodržive kratkoročne političke alijanse, ljevica teško opstaje. Baš kao i ljevica, i  feminizam je „po prirodi” antikapitalistička i anti-neoliberalna pozicija. Na sreću, ako samo malo pogledamo po svijetu, vidjet ćemo da lijevi feministički pokret raste iz dana u dan. U ova mračna vremena, to nam dođe kao svjetlo na kraju tunela.

Fotografije: Jovica Drobnjak