Tamo gdje nemoguće postaje moguće. Ne, to nije mjesto iz neke bajke braće Grim, već zgrada institucija BiH u Sarajevu. Događaji u proteklih mjesec dana, međutim, više liče na triler, povremeno i na horor, nego na bajku, ali sve sluti da prava drama tek predstoji.
Ustavno uređenje BiH komplikovana je materija i za one koji žive u toj zemlji. Uz opštinski, postoje kantonalni (u Federaciji BiH), entitetski i državni nivo vlasti. Kriza koja ovih dana drma zemlju kreirana je u državnim organima. Podsjećanja radi, BiH na tom nivou vlasti ima Savjet ministara (nešto poput vlade), te Parlamentarnu skupštinu sa Predstavničkim i Domom naroda. Savjet ministara ima predsjedavajućeg i još devet ministara, u Predstavničkom domu sjede 42 poslanika, a u Domu naroda 15 delegata. U protekle tri decenije ta radna mjesta su među najbolje plaćenim u zemlji, a naročito kada se u isti kontekst stavi (ne)rad i primanja. Onda državni zvaničnici postaju rekorderi jer rijetki su slučajevi da primate platu veću od 3.000 evra, a da uglavnom ne radite ništa.
Osim što kreirate krize, pa onda sve izgleda kao da nešto zaista radite. Najveća „boljka“ zajedničkih organa je što se oni sastavljaju putem prilično neprirodnih koalicija koje moraju da uključuju predstavnike sva tri naroda. Nakon izbora 2022. godine vlast su tako formirali bošnjačke stranke, navodno, lijeve orjentacije, takozvana „trojka“, HDZ BiH, jedini ozbiljan poliitčki faktor kod Hrvata, te SNSD Milorada Dodika kao ubjedljivo najjača politička organizacija ne samo u Republici Srpskoj nego u cijeloj BiH. Iz vlasti je nakon decenija vladanja izbačena SDA na čijem čelu je Bakir Izetbegović, sin Alije Izetbegovića. Kada se dogodilo to izbacivanje, mnogi su pretpostavljali da će neke stvari da se pomjere sa mrtve tačke.
Državni nivo vlasti nadležan je za nešto što mediji i političari nazivaju „evropski put“. U evrointegracijama BiH nije napredovala gotovo deceniju, a onda je nova koalicija napravila nekoliko bitnih koraka što je zvanični Brisel „nagradio“ odlukom da otvori pregovore sa Sarajevom. To je bilo u martu prošle godine. Sada smo u februaru, ali BiH još nije dobila datum početka pregovora!
A u nove avanture na evropskom putu BiH je krenula sa ministrom koji je nakon godinu i nekoliko mjeseci na funkciji završio – u zatvoru. Ministar, koje li ironije, bezbjednosti, Nenad Nešić, koji je na to mjesto došao iz srpske kvote, sredinom decembra je uhapšen zbog sumnji da je učestvovao u malverzacijama sa državnim novcem u periodu kada je bio direktor Puteva Republike Srpske. Između ostalog, Nešiću na teret stavljaju i da je zajedno sa drugim osumnjičenima učestvovao u nabavci soli iz Egipta po višestruko većim cijenama nego na drugim tržištima da bi zatim ultimativno zahtijevao od preduzeća koja se bave održavanjem puteva da upravo tu so kupuju i koriste u zimskom periodu. Ima tu još optužbi, pominju se silni milioni izvučeni iz budžeta, a Nešić je sve ove mjesece u pritvoru i najvjerovatnije će se tamo zadržati sve do početka suđenja. Novi ministar još nije imenovan zato što se u međuvremenu raspala koalicija koja je imenovala ne samo Nešića, nego i cijeli Savjet ministara. Stranke pomenute „trojke“ su odlučile da prekinu saradnju sa SNSD-om što je rezultiralo i smjenom potpredsjedavajućeg Predstavničkog doma iz reda Srba, ali kako njegov nasljednik odmah nije imenovan, taj dom, po pravilima iz Ustava BiH, sada uopšte ne može da radi, jer nema Srbina u rukovodstvu. A ako ne radi Predstavnički dom, ne može biti imenovan ni novi ministar jer njega mogu da imenuju samo poslanici tog doma.
Da stvar bude gora, iako se stara koalicija raspala, nema nagovještaja ko će da čini novu. A mnogi su počeli i da zaziru od pozicije ministra bezbjednosti jer otkako postoji ta funkcija, svi ministri, a bilo ih je ukupno šest, imali su problema sa zakonom. Neki su čak i osuđeni, drugi su uspjeli da iz sudskih procesa izađu sa oslobađajućim presudima.
Ali, i od ovog apsurda u kojem ministar bezbjednosti ima problema sa zakonom, ima i većih.
SNSD je podnio inicijativu za smjenu ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića jer je predložio da 9. januar, Dan Republike Srpske, bude proglašen za dan žalosti. Međutim, isti ti poslanici koji su tražili njegovu smjenu, nisu došli na sjednicu na kojoj se o tome raspravljalo, pa je cijela priča pala u vodu. Pala bi i da su SNSD-ovci došli na sjednicu jer su za smjenu Konakovića potrebni i bošnjački glasovi, a šanse da oni smijene nekoga ko traži da 9. januar bude dan žalosti su gotovo nikakve. Postoji još jedna incijativa za smjenu Konakovića, a nju su podnijele bošnjačke opozicione stranke zbog njegovih navodnih veza sa narko-kartelima, ali o tome tek treba da se raspravlja u Predstavničkom domu. Kada će se to dogoditi, iz već pomenutih razloga, niko se ne usuđuje da prognozira.
Scenarija je mnoštvo, ali njihova realizacija je još u magli. Najizglednije je da se u narednih nekoliko mjeseci ne dogodi ništa, da ostane „status kvo“. A onda će uslijediti godišnji odmori. Utom će i jesen kada bi takođe moglo da se ne dogodi ništa, pa praznici, i već smo u 2026, izbornoj godini, u kojoj se u Bosni po pravilu ne događa ništa, osim izbora.
A evropski put? Koga, uključujući i Brisel, briga za to.
