Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću donio je radikalan zaokret u američkoj vanjskoj politici. Tijekom kampanje Tramp je jasno davao do znanja da ne želi daljnje financiranje rata u Ukrajini i da smatra kako je američka potpora Kijevu samo produžavanje neizbježnog ishoda. Njegovo obećanje biračima bilo je jednostavno: „Zaustavit ću ovaj besmisleni rat u roku od 24 sata.“ Kako? Tako što će natjerati Ukrajinu i Rusiju da sjednu za pregovarački stol pod uvjetima koji će značiti značajne teritorijalne ustupke Kijeva.
Prvo je Tramp stupio u kontakt s Vladimirom Putinom, a razgovor je okarakterizirao pozitivnim. Za razliku od Bajdena, Tramp nema interesa održavati dugotrajan rat iscrpljivanja protiv Rusije. Njegov fokus ostaje Kina, trgovinski ratovi i unutarnja politika.
Na tradicionalnoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji američki predstavnici jasno su dali do znanja europskim čelnicima da Vašington više ne želi igrati ključnu ulogu u sukobu. „Vrijeme je da Europa preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost“, poručio je Tramp. Jedini problem je taj što je Europa nesposobna za takvo što. Europska unija nije vojna sila i njezina ekonomska moć nije dovoljna da nadomjesti odlazak SAD-a s ukrajinskog bojišta. Njemačka i Francuska, koje su ranije bile među vodećim zagovornicima nastavka borbi, sada moraju promijeniti retoriku. Francuski predsjednik Emanuel Makron, koji je nekoć govorio o potrebi „strateškog poraza Rusije“, sada zagovara diplomatsko rješenje. Europski dužnosnici, koji su godinama ponavljali da „Rusija ne smije pobijediti“, sada traže način kako da spriječe totalni kolaps Ukrajine bez potpunog priznanja poraza.
Bez američke pomoći Ukrajina ne bi mogla nastaviti s uspješnom obranom jer se američka vojna pomoć mjeri u desecima milijardi dolara. Europske države, čak i kad bi htjele, ne mogu nadoknaditi gubitak američkog oružja i financiranja. Rusija, s druge strane, ne pokazuje znakove slabljenja, barem ne u mjeri koja bi značajnije utjecala na stanje na bojištu. Njena ratna ekonomija radi punim kapacitetom, a podrška iz Kine, Irana i Sjeverne Koreje osigurava kontinuiranu opskrbu municijom i dronovima.
Posljedice američkog povlačenja već su vidljive. Ukrajinske snage su pritisnute na istoku, a moral među vojnicima i civilima pada. Diplomatski kanali koji su godinama bili zatvoreni sada se naglo otvaraju. Ukrajina i Rusija, pod međunarodnim pritiskom, započinju pregovore u kojima se više ne postavlja pitanje hoće li Ukrajina morati napraviti teritorijalne ustupke – već samo koliko će ih biti prisiljena dati.
Samo godinu dana ranije, zapadni čelnici su govorili da je poraz Rusije jedini prihvatljiv ishod. Danas, svi traže „pravedan mir“. Ova promjena nije slučajna. Jednostavno, realnost je nadvladala propagandu. Sankcije nisu slomile rusku ekonomiju, ukrajinska vojska nije uspjela probiti ruske obrambene linije, a Zapad je iscrpljen.
Već 2022. i 2023. godine moglo se predvidjeti da će rat završiti pregovorima, ali nitko to nije htio javno priznati. Političari su se bojali optužbi za slabost i nisu željeli riskirati političku cijenu promjene narativa. Retorika o apsolutnoj pobjedi održavala je unutarnju političku stabilnost, ali sada, kada su se okolnosti promijenile, prilagodba je postala nužna.
Europa iz ove situacije mora izvući važne lekcije. Prva je da njene političke želje ne moraju postati stvarnost, pogotovo ako s druge strane tih želja stoji nuklearna i vojna sila spremna na sve kako bi te političke želje zadržala u sferi imaginacije. Europski čelnici se već godinama ponašaju kao nezrela djeca, a umjesto realnom politikom i ekonomijom bavili su se sanjarenjem i ispaljivanjem praznih fraza koje u srazu s vojnom silom ne vrijede ništa. Tri godine besmislene retorike o apsolutnoj pobjedi nad Rusijom imale su svoju cijenu u vidu stotina tisuća ubijenih i ranjenih Ukrajinaca i golemim razaranjima. Ukrajina ima danas manje teritorija nego što ih je imala prije godinu, dvije ili tri, a izgledno je da će ih imati sve manje sa svakim mjesecom ratovanja.
Rat u Ukrajini u ovom trenutku najbolje ilustrira ciničnu stranu međunarodne politike – gdje su ideološke parole i geopolitički ciljevi važniji od ljudskih života. Mnogi su znali da će rat završiti ovako, ali su ga nastavili podržavati iz političkih, ekonomskih i strateških razloga. Sad će preko noći promijeniti retoriku i prilagoditi se novoj stvarnosti. Prekasno za stotine tisuća onih koji su izgubili živote, domove i budućnost, ali oni su ionako samo sporedni likovi u životima i karijerama političara na vrhu.
