Kada su prije sedam godina (januar 2017) SAD stavile tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva BiH na takozvanu crnu listu njihovog Ministarstva finansija, Milorad Dodik je izjavio da se osjeća „ponosno“ i da odluku birokrata u Vašingtonu ne smatra nikakvom kaznom. Bilo je to vrijeme kada je u SAD-u na sceni bila smjena vlasti, samo nekoliko dana uoči inauguracije novog predsjednika Donalda Trampa. Dodik je sve to pripisao „odlazećoj administraciji“ optužujući tadašnjeg američkog ambasadora u Sarajevu Morin Kormak da je slala lažne izvještaje u Stejt department. Sankcije su mu uvedene jer su SAD procijenile da opstruiše sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naime, samo nekoliko mjeseci ranije u Republici Srpskoj održan je referendum na kojem su se građani izjasnili da podržavaju obilježavanje Dana Republike 9. januara. Amerikanci su to ocijenili kao kršenje Dejtona. „Odluka je deplasirana, jer oni koji su je donijeli znaju savršeno da tamo nemam imovinu, pa nisu imali šta da blokiraju“, rekao je Dodik prije sedam godina.
I zaista, ozbiljnijih posljedica, bar naizgled, nije bilo. Osim što sam Dodik nije mogao da ode na inauguraciju Trampa iako je planirao. Međutim, godine su prolazile, Tramp je i završio svoj mandat, izabran je Džozef Bajden, ali skidanje najvažnijeg srpskog političara u BiH sa crne liste nikada nije potegnuto. Naprotiv, u proteklih sedam godina na toj listi, osim Dodika, našlo se gotovo kompletno političko rukovodstvo Republike Srpske i više desetina nižepozicioniranih funkcionera u Banjaluci. Sankcije su uvedene ministru zdravlja, nekolicini Dodikovih savjetnika, pa čak i njegovoj djeci. Na listu sankcionisanih došle su i pojedine kompanije u Banjaluci i okolini jer su dovedene u vezu sa Dodikom koji navodno krši Dejton. Istovremeno, na crnoj listi našli su se i pojedini funkcioneri iz Federacije BiH, među kojima su bili i bošnjački i hrvatski političari, pa čak i bivši direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH. Praktično, prvi državni obavještajac Osman Mehmedagić, takođe, se našao pod sankcijama. Podsjećanja radi, Milorad Dodik nije prvi funkcioner iz Srpske kog su Amerikanci stavili na crnu listu. Još prije 20 godina na udaru su se našli i funkcioneri nekada vladajuće, danas opozicione, Srpske demokratske stranke (SDS), a u problemima su bili i srodnici i prijatelji haških optuženika za kojima se tada još tragalo, prije svih oni koji su imali veze sa Radovanom Karadžićem. Mnogi od njih nikada nisu skinuti sa te liste. Jedina ozbiljnija posljedica cijele priče bila je zabrana svima njima da putuju u SAD jer, kao što je i Dodik rekao, niko od njih nikakvu imovinu ne posjeduje „preko bare“ niti ima bilo kakve druge veze sa Amerikancima.
Međutim, početkom marta u Sarajevu se obrela Ana Moris, službenica američkog Ministarstva finansija, koja je u intervjuu za pojedine medije otkrila da postoji ozbiljan rizik da se svi oni koji imaju poslovne odnose sa sankcionisanim licima – i sami nađu na udaru. Pojasnila je da se to najdirektnije odnosi na – banke. I to je izazvalo pravi haos koji i danas traje u Banjaluci.
Banke su počele da šalju obavještenja sankcionisanim licima da su zbog najava iz SAD-a prinuđene da gase njihove tekuće račune i prekinu sve druge vrste poslovnih odnosa. Odluke su bile konačne i ekspresno izvršujuće jer banke, kako tvrde, ne smiju da dozvole da se nađu pod sankcijama imajući u vidu da bi to moglo da proizvede nesagledive posljedice na njihov rad, prije svega u međunarodnom poslovanju. Prevedeno u praksu, lica na koja se odnose sankcije našla su se u problemu jer gašenjem računa više ne mogu da primaju platu putem bankovnog računa, što je zakonska kategorija. S druge strane, isto obavještenje stiglo je i na adrese kompanija pod sankcijama, što je izazvalo još veći problem jer je na taj način postalo ugroženo na stotine radnika koje rade u tim firmama. I na kraju, politički kolateral cijele priče postala je pomenuta SDS, kojoj je takođe ugašen račun zbog čega će ta partija imati velike teškoće u procesu prijavljivanja za lokalne izbore koji bi u BiH trebalo da budu održani u oktobru.
Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, samostalno je, i prije nego što je odluka banke postala izvršna, ugasio svoje račune. „Sad nemamo mogućnost da primamo platu. Još da nam daju vidljiva obilježja, da nas poznaju na ulici, naše slike stave na pekare, bolnice… Da nam ukinu hranu i liječenje. Nacizam 1941. i neonacizam danas“, ocijenio je sarkastično Stevandić.
Iako ekonomisti tvrde da banke nemaju pravo na ovakav potez i da bi svi oštećeni mogli pravdu da traže na sudovima, sve do Strazbura, jer im je ugroženo čak i pravo na život, bankare ta činjenica previše i ne interesuje jer smatraju da je lakše izboriti se sa pojedinačnim tužbama nego sa zabranom izlaska na međunarodna tržišta, što bi se desilo ako bi bile stavljene na crnu listu.
Jedno od rješenja koje se ovih dana pominje u Banjaluci jeste osnivanje potpuno nove banke u Srpskoj koja bi se bavila isključivo unutrašnjim platnim prometom, ali to je, kako tvrde ekonomisti, izuzetno skupa, a i prilično neisplativa rabota. I dok za isplatu plata pojedincima postoje, tvrde predstavnici vlasti u Banjaluci, i druga rješenja kao što je isplata putem pošte ili blagajne u institucijama gdje su sankcionisani zaposleni, za kompanije kojima se gase glavni računi, problem je praktično nerješiv jer im se oduzima mogućnost da sa svog računa isplate plate radnicima. Neke od njih su već krenule u proces preregistracije ili osnivanja potpuno novih firmi u koje će zatim zaposliti radnike, a taj potez trebalo bi da povuče i SDS koji će zbog toga vjerovatno morati i da dijelom promijeni ime pod kojim djeluje više od 30 godina.
Iako je svakom dobronamjernom jasno da je na sceni ozbiljno kršenje ljudskih prava i da niko od sankcionisanih pojedinaca ili kompanija ne ruši Dejtonski sporazum, to jednostavno nije realnost na koju se Vašington ovih dana obazire.
