Gotovo dvije godine EU i njezini partneri neumorno ponavljaju mantru o „pravednom miru“ u Ukrajini. No, što to zapravo znači? U europskom političkom rječniku „pravedni mir“ znači ništa manje nego totalnu pobjedu Kijeva – povratak svih okupiranih teritorija, uključujući Krim, i slom ruske agresije. No, nakon stotina milijardi dolara vojne i financijske pomoći, rat u Ukrajini ne ide prema toj zamišljenoj „pravdi“. Naprotiv, Ukrajina je u defanzivi, gubi teritorij i ljudstvo, dok EU sve teže podnosi financijski teret sukoba.

Dok europske elite i dalje govore o „pravdi“, stvarnost na terenu je neumoljiva. Ruska vojska, unatoč svim sankcijama i vojnim porazima u početnim fazama rata, postupno napreduje. Ukrajinska strana, iako herojski brani svoju zemlju, iscrpljena je stalnim gubicima i kroničnim nedostatkom streljiva. Amerika, sada pod vodstvom Donalda Trampa, smanjuje podršku, dok EU nema ni vojnu industriju ni političku volju da popuni taj vakuum.

Koliko dugo europski lideri mogu održavati iluziju da će još više oružja, još veće sankcije i još dublji rovovi dovesti do „pravednog mira“? Povijest ratova pokazuje da se trajni mir postiže kompromisima, a ne tvrdoglavim inzistiranjem na maksimalističkim ciljevima. „Pravedni mir“ u ovom slučaju nije ništa drugo nego produžavanje rata bez realne strategije za njegov završetak.

Prva i najveća žrtva ove strategije su sami Ukrajinci. Dok se europski političari nadmeću u deklarativnoj podršci, oni koji ratuju na prvim linijama nemaju luksuz apstraktnih ideala. Svakim danom gube živote, a njihova zemlja postaje sve veće poprište razaranja.

No, ekonomske posljedice rata sve više osjećaju i građani EU. Inflacija, rastući troškovi života i iscrpljivanje javnih financija postaju gorući problemi. Vlade troše milijarde eura na vojnu pomoć Ukrajini, dok se kod kuće bore s poskupljenjem energenata, rastom kamatnih stopa i nezadovoljstvom birača.

Uz to, politički teret ove strategije postaje sve teži. EU se sve više polarizira između onih koji i dalje inzistiraju na maksimalističkoj strategiji i onih koji uviđaju da će rat prije ili kasnije morati završiti pregovorima. Svaka nova godina rata znači daljnje slabljenje europske ekonomske i političke stabilnosti.

Zagovornici beskompromisne podrške Ukrajini vole reći da je „pravedni mir“ moralna obveza. No, realnost međunarodne politike nikada nije bila vođena isključivo moralnim načelima. Svijet je vidio brojne ratove u kojima su velike sile bile prisiljene prihvatiti manje od onoga što su smatrale „pravednim“.

Primjer toga je Korejski rat, koji je završio pat-pozicijom, ili Vijetnamski rat, gdje su SAD bile prisiljene povući se unatoč ideološkim ciljevima. Čak su i najjače svjetske sile često bile prisiljene na kompromise kad je cijena pobjede postala previsoka.

U slučaju Ukrajine, postoji ključna razlika – Rusija, iako agresor, nije vojna prijetnja svjetskom poretku u istoj mjeri kao što su to bile nacistička Njemačka ili caristički Japan. Ona nije prijetnja koja zahtijeva potpunu vojnu eliminaciju po svaku cijenu. Zato se postavlja pitanje – ima li svijet dovoljno interesa i snage da apsolutno porazi Rusiju. Trenutne činjenice govore suprotno.

Nakon više od dvije godine iscrpljujućeg rata, krajnje je vrijeme da se europske elite suoče s realnošću. Nastavak ponavljanja fraza o „pravednom miru“ samo odgađa nužnu raspravu o mogućim rješenjima. Svaki rat završava pregovorima – pitanje je samo koliko će još Ukrajinaca i Europljana platiti cijenu dok politički lideri ne prestanu s demagogijom.

Ako EU nastavi financirati rat bez jasne strategije izlaska, trošak će postati prevelik. Ne samo ekonomski, već i politički. Građani EU već sada sve više dovode u pitanje nastavak podrške, dok populističke stranke koje zagovaraju drugačiji pristup jačaju diljem kontinenta.

Pravedni mir, u svom dosadašnjem obliku, postaje samo još jedna fraza kojom se opravdava produžavanje sukoba. Vrijeme je da EU shvati da se ratovi ne dobivaju iluzijama, već realnim procjenama moći i interesa. U suprotnom, Ukrajina će nastaviti krvariti, a EU će sve dublje tonuti u vlastite unutarnje probleme.