Ima nešto neobično, među bezbrojnim neobičnostima, što dolaznik odavde – ili makar ovaj dolaznik – primijeti kad stigne u Crnu Goru. Pogotovo ako dođe prvi put, ili je dolazio rijetko, a naročito ako je preskočio, fizički to jest, period Jugoslavije, zatim dvije zajednice sa Srbijom i onda osamostaljenje. U ovoj našoj djelidbi i neprijateljstvima između dva najveća ovdašnja naroda i dvije države, odnosno između dva naroda u jednoj zemlji, ovoj odakle dolazimo, uz stalnu prisutnost svih trajnih hrvatsko-srpskih nesporazuma, prvi pogled na izvješenu državnu zastavu – crvenu obrubljenu zlatnom, sa zlatnim dvoglavim orlom i lavom u sredini, ili pak onu sa zlatnim križem – izazove u namjerniku neku čudnu i naglu opuštenost. Shvatio sam i tren kasnije odakle ona dolazi: iz dotad nesvjesnog zamora koji se, htio ne htio, nakupio – zamora od inflacije i deprecijacije trobojki. Ima nešto starinsko i skoro „bajkovito“ u toj crvenoj zastavi, kao da je putnik ušao u izmišljenu malu kraljevinu ili kneževinu mediteransku, nešto izmješteno iz naših svakodnevica i recentnih povijesti.

I same ove rečenice, kao i stjegovi, odmah mogu izazvati podjelu, neslaganje i nerazumijevanje, dakako. Što odmah stvara kontinuitet. Podjele u Crnoj Gori i dalje su stalnost, baš kao što su bezbrojne – kolektivne, ideološke, pojedinačno, psihološki, kulturno, na svaki način. Samo što su neke stare, a neke nove. Sam Đilas u svojoj „Besudnoj zemlji“, moguće najboljoj knjizi za razumijevanje Crne Gore, piše: „Kod Crnogoraca su se rijetko u jednom licu spajali radinost i harambašluk.“ Ta se rečenica i stav lako čitaju i danas, u modernosti, pa bila ona i grbava kakva je ovdašnja. Podjela je, kao i uvijek, između zapanjujuće prošlosti, junaštva i važnosti tako male zemlje u ogromnim događajima, epohalnim, i brojčanoj zastupljenosti Crnogoraca u njima, s jedne strane, i banalne sadašnjosti i preživljavanja, u kojima se Crna Gora koprca. Pa i unutar samih neospornih dosega u historiji ima podjela, kako i Đilas sudi možda pretjerano: „Ovdje je vazda bilo tako: ratuje se zbog zavjetnih snova, a usput pljačka i pustoši.“ Više se srećom ne ratuje, barem ne u izvornom smislu. Ali drugi i drugačiji rat – i još jedna, glavna podjela – odvija se i sad i na skoro svakom planu društva. Podjela ideološka, naravno. Između dvije koncepcije i tumačenja te iste nacionalne povijesti, a iz nje identiteta i pripadnosti kao ključne stvari. Ali prije ove teme kao glavne, teme svih tema, mali komični ekskurs. Kako se, eto, podjele množe na dodatne potpodjele, kao u borhesovskim ogledalima, tako i tu imamo još jednu, reklo bi se, usputnu, koju lokalni ljudi uglavnom ne primjećuju, a razni izvan Crne Gore vide odavno – između ozbiljnog samodoživljaja i ridikulozno nespretnih gesti. Ovih dana se tako slavi dvadesetogodišnjica samostalnosti – ili odcjepljenja po drugoj polovici. I tko dolazi da na glavnom podgoričkom trgu održi koncert i umjetnički (!) uveća simboliku? Riki Martin. Razduženi, od prvoga momenta nebitan latino pop pjevač i lomitelj ženskih srca, za koga će se ispostaviti da ipak više voli dečke. Kako će đetići s tijem (da jednom budemo i stereotipni), ne znamo.

Ali šalu na stranu.

Podjela identitarna je strahovita i dalje. Obje strane različito tumače povijest i pripadnost. Jedna, historijski, materijalno i na svaki drugi način je neoboriva. Ali istinu pokazuje i dokazuje na pogrešan način, napadno i neinteligentno isključivo. Druga je konstruirala potpuni falsifikat, historijski-činjenično i naročito u smislu građenja novog nacionalnog identiteta koji je nevjerojatan primjer samoporicanja. No, u ideološkoj borbi ova strana radi mnogo pametnije, blaže, manje agresivno, u rukavicama, ratujući na simboličkoj razini i kupujući ljude i vrijeme. Pošto su obje strane izmiješane u svakodnevnom životu, poslovima, u obiteljima, o tome se ne govori među ljudima često, osim među istomišljenicima. Još 1958., iz zatvora, a o vremenu iz 1918. u Crnoj Gori, piše Đilas: „Smiju se govoriti drugima prijatne, ali ne i istinite stvari. Junaštvo je govoriti istinu. I to ponajveće, izgleda.“

Pošto prvima nesumnjivo pripada istina o porijeklu, oni bi morali raditi i na tome da je drugačije priopćuju. Tell the Truth but tell it slant, pjevala je najveća poetesa engleskog jezika – „reci Istinu, ali reci je iskošeno“ jer „istina u zaobilaznosti leži“, kako neprevodivo kaže Emili Dikinson. U ovoj zemlji, „u svemu siromašnoj osim u ljudima“, opet Đilasom, ako pak ičega nije nedostajalo, to su veliki pjesnici. Na svjetskoj razini upravo, ne ovoj našoj južnoslavenskoj samo. Otud, najveći živući srpski i crnogorski pjesnik „riješio“ je gornje pitanje i oblikovao ga kao nitko, prije sad već mnogo godina. U drugom pjevanju svoga magnum opusa, u „Međi Vuka manitoga“, poemi koju je (uz Zogovićevu) Marko Vešović nazvao najvažnijim trenutkom u crnogorskoj poeziji 20. vijeka, izvodi pjesnik nevjerojatnu bravuru. Igrajući se toposima crnogorskim pita se „Kako ima Zabišće/ a niđe nema Bišće“, dalje razvijajući i nabrajajući mnoga mjesta koja imaju prefikse „za“, „pod“, „nad“ i slično, iako ne postoje mjesta s osnovom na koju se prefiks lijepi. Gotovo bodrijarovskom gestom dakle – nastavka, ili ako ćemo teoretski, simulakruma ima, a originala nema. Koristeći za virtuoznu pjesničku igru tu dihotomiju, postojećeg „Zabišća“ i nepostojećeg „Bišća“ od kojega je prvo nastalo, shvaćamo da pjesnik pitajući stalno đe nestade to Bišće, govori o nečemu sasvim drugome. O samom pripadništvu. Kakvo je bilo nekad, i drugom koje je u međuvremenu nastalo, istoga imena a sasvim drugoga, lažnoga značenja. U završetku pjevanja savjetuje one koji hoće znati što je bilo s tim „Bišćem“, ne pitaju „onoga što zna“, nego one što ne znaju: „lako će ti odgovorit./ Reći će da ga nije bilo,/ a šta bi pričali da ne lažu./ Da zbore što znaju/ dovijek bi ćutali!“

Samo finale određuje potonje, otkrivajući nam da se ne radi ni o kakvom selu ni toposu, nego ovome što se i nas najviše tiče, jednako kao i polovine Crne Gore: „A nije bilo njig,/ a Bišća jes, iako nije/ i za mene ga ima/ iako ga nema,/ drugo mu je sve daleko.“

Pjesnik završava krajnje svedeno,  u silnoj i beskrajnoj maštovitosti, dovevši svoju metaforu do kulminacije, potpuno potresno:

„Okle mu ime?

Ime sve načini!

Sve što čoek pomisli –

postoji!

Sve će nadživjeti –

ono čega nema!

Sve da nije, ovo je ovako!“

Umjesto mahanja zastavama – trobojkama – dokaz svoga postojanja i historijske istine trebalo bi širiti ovako, učeći kako da se suptilno, zaobilazno izrekne i prenosi.

Ne bi bilo prvi put da pjesnik i pjesništvo oblikuju ovu čudnu zemlju. I da je spase.