Vida TV ovih dana kreće s emitiranjem serije povjesničara Hrvoja Klasića o Jugoslaviji. U seriji „Titova Jugoslavija” govori 40-ak povjesničara, politologa i drugih eksperata iz svih područja bivše SFRJ. S druge strane, moćni publicistički dvojac bez kormilara, Boris Rašeta i Goran Gavranović, izdaje knjigu o socijalističkoj Jugoslaviji. Knjiga je nazvana „Časna pionirska – tragovi jednog vremena”, a radi se o sentimentalnom vodiču kroz sve one pojmove, zvukove i mirise koje su mnogi potisnuli u sjećanju ili su ih kirurški odstranili 1991.
O seriji i leksikonu, o odnosu prema socijalističkoj Jugoslaviji, o pravu na dobre i loše uspomene, o strahu od jugoslavenstva i „obnovi Jugoslavije” pričat ćemo na idućoj Privrednikovoj tribini s povjesničarem Hrvojem Klasićem, novinarom Borisom Rašetom i saborskim zastupnikom stranke Drito Ninom Raspudićem. Razgovor će moderirati novinar Saša Kosanović.
Tribina u organizaciji Srpskog privrednog društva Privrednik i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba pod nazivom „Jugoslavija, najskuplja hrvatska riječ“ održat će se u utorak, 19. maja u 18 sati, u Privrednikovom domu u Zagrebu.
Iz najave knjige „Časna pionirska – tragovi jednog vremena”:
“…brojne stvari iz te Atlantide današnjoj djeci i omladini nisu jasne – zašto su stotine hiljada mladih hrlile na radne akcije, kako bi ustajale u zoru, besplatno radile od jutra do mraka, dobivale žuljeve i možda ’udarničke značke’? Među njima nisu bili samo naši zanesenjaci – na radnu akciju je došao i Piter Folk, inspektor Kolumbo, pa Olaf Palme, kasniji švedski premijer, i mnogi drugi selebritiji i influenceri Zapada, današnjim rječnikom rečeno. Zanos našim eksperimentima proširio se svijetom. Zašto je legendarni rudar Alija Sirotanović nakon svjetskog rekorda u kopanju uglja od Tita tražio „veću lopatu“ – a onda umro u bijedi? Kako je jedan bravar iz Kumrovca pomirio zavađene narode i uveo ih u zagrljaj koji se zvao ’bratstvo i jedinstvo’? Tko je, uopće, bio taj ’posljednji Habsburg’, čovjek koji je vodio komuniste, a imao dvor, po Đilasovu mišljenju, skuplji od dvora japanskog cara? Svojoj djeci, unatoč tome, nije ostavio gotovo ništa, mrzio je nepotizam i spajao je nezamislive suprotnosti. Bio je, kako je rekao Miroslav Krleža, ’diktator koji je vladao demokratski’. Što je od to dvoje važnije? Kako kome. Ko je odrobijao Goli otok, nema puno razloga za sentimente; ni pakao mu neće teško pasti. Ocrtali smo u ovoj knjizi i takve, tamne sjene prošlosti. Ko je jeo bajadere i s veseljem nosio štafetu mladosti, sjetit će se sretnog djetinjstva.
Oboje imaju pravo. ’Istina je uvijek cjelina’, kaže njemački filozof Hegel, ali mi cjelinu ni objektivnu ocjenu nismo nastojali dostići, niti smo to nastojali postići. Ne bi to mogao ni veliki Herodot, a kamoli dva skromna feljtonista, poput autora ove knjige, uz neprocjenjivu pomoć njezinih urednika.
’Ja moju zemlju volim jer je mala, pa mi je nekako žao’, pisala je o njoj Dubravka Ugrešić. A ipak, koliko god mala bila, nismo na stranice ove knjige uspjeli uvrstiti ni sve što je bilo veliko. Igrala je veliku i važnu ulogu u svijetu. Imala prestižan pasoš. Slušao se njen glas, nije bila ’banana republika’. Nije dijelila ljude po nacionalnosti i boji kože. Školovala je hiljade siromašne djece, iz naše zemlje, ali i iz Trećeg svijeta. Vlastitim snagama digla je moćne industrije, od kojih su danas ostale uglavnom – uspomene.”
