Usprkos tome što se povijest srpskog naroda i države danas, na prvi pogled, nerijetko doživljava isprepletena isključivo s pravoslavnom vjerom i crkvom, pri čemu na um najprije padaju djelovanja ličnosti poput svetog Save ili Stefana Nemanje, koji se smatraju utemeljiteljima srpske državnosti jednako kao i njezine (pravoslavne) duhovnosti, odnosi srednjovjekovne Srbije s rimokatoličkim stanovništvom i njegovim crkvenim ocima dugi su niz godina bili prijateljski. Ovakva situacija nije neobična glede činjenice da „veliki crkveni raskol“ iz 1054. godine ustvari nije, kao što se to danas često doživljava, predstavljao momentalan, oštar rez prekida odnosa istočnog i zapadnog kršćanskog svijeta, osobito kada je riječ o prostoru Balkana kao mjesta kojim je prolazila njihova linija razgraničenja. Stoga su sačuvana, primjerice, i pisma svetog Save papi u Rimu s molbom da ovaj pošalje krunu za njegova brata Stefana Prvovenčanog, baš kao što se zna da su se katolici iz Bara zaklinjali na vjernost pravoslavnom srpskom kralju Milutinu tvrdeći izrijekom kako im je on važniji od pape, a slične je prisege izgovaralo i katoličko stanovništvo drugih primorskih krajeva tadašnje srpske države. Ipak, kao najzorniji do danas sačuvani primjer suživota i suradnje pravoslavlja i katoličanstva srednjovjekovne Srbije svakako se ističu primjeri iz arhitektonske ostavštine tzv. raškog stila, izgradnje pravoslavnih bogomolji s dominantnim zapadno-katoličkim vanjskim karakteristikama, koji je prevladavao u srpskoj sakralnoj arhitekturi na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće. Među klasičnim primjerima iz ove kategorije ističu se manastiri kao što su Đurđevi stupovi, Sopoćani, Gradac, Studenica ili Žiča, te crkva Sv. Ahilija u Arilju, no najljepši, a vjerojatno i najpoznatiji od njih jest hram manastira Visoki Dečani podignut tijekom 1330-ih kao djelo jednog franjevačkog svećenika, majstora Vite iz Kotora.
Budući da je državna politika kralja Stefana Dečanskog, u skladu s generalnim stavom dinastije Nemanjića, iskazivala visoku razinu otvorenosti za suradnju s katolicima, osobito onima iz primorskih krajeva, donošenje odluke o podizanju hrama Vaznesenja Hristovog u Dečanima bilo je popraćeno izričitom odredbom o tome da njegovi kamenoresci moraju biti pozvani iz primorskih gradova, zbog čega je ovaj zadatak na koncu povjeren franjevcu Viti kao tada već renomiranom graditelju dalmatinskih katoličkih samostana u Zadru i Dubrovniku, te katedrale Sv. Tripuna u Kotoru. Kada se odazvao pozivu, Vito iz Kotora uz sebe je poveo još tridesetoricu uglednih primorskih graditelja i klesara, od kojih su poznatiji zadarska braća Anđeo i Petar Lovrov koji su prethodno sudjelovali u konstrukciji dubrovačkog hrama Sv. Vlaha, te crkve Sv. Martina, a potom i dubrovački kamenorezac Marko Marinov Gogo koji je gradio kotorsku palaču obitelji Buća.
Iako nije očuvano mnogo biografskih podataka o Vitu iz Kotora, zna se da mu je puno ime bilo Vito Tripunov Čučo i da je služio kao opat crkve blažene djevice Marije na Gurdiću, te prokurator samostana Sv. Franje u Kotoru, zadužbine kraljice Jelene Anžujske, supruge kralja Stefana Uroša I, a bake Stefana Dečanskog. Zbog povlastica i darova koje je ovaj samostan na taj način dobivao od Nemanjića, može se pretpostaviti da je upravo potonja funkcija fra Vitu odredila prednost zbog koje je upravo njemu pripala glavna uloga u izgradnji dečanskog manastira. Prema podacima iz kotorskih arhiva, Vitovo se ime spominje u ukupno četrdeset dokumenata, gdje je najčešće navođeno punim imenom i prezimenom koje je, u pokušajima da ga se talijanski transkribira, zapisivano na mnogo različitih načina. Ondje dostupne informacije svjedoče uglavnom o Vitu kao izvršitelju različitih oporuka.
Oni izvori koji pružaju najdojmljivije informacije o životu Vita iz Kotora ipak su u kamenu uklesani natpisi dečanskog hrama. Primjerice, portal južnih vrata manastirske crkve Hristosa Pantokratora sadrži tekst koji govori o duljini izgradnje hrama u periodu od osam godina, između 1327. i 1335. godine, uz napomenu kako ga je podigao „Fra Vito, mali brat, majstor iz Kotora, grada kraljeva“, a u čast Stefana Uroša III i njegova sina Stefana. Bitno je spomenuti i natpis na oltaru katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, gdje u sličnom obliku piše kako ga je fra Vito podigao u čast kralja Milutina, pri čemu je interesantna kraljevska titulacija koja glasi „kralj Raške i Duklje, Albanije, Bugarske i cijeloga Primorja od Jadranskoga zaljeva do velike rijeke Dunav“. Posljednji očuvani arhivski zapis o Vitu iz Kotora datira u 1337. godinu, a podaci o njegovu kasnijem životu te o smrti vjerojatno nikad neće moći biti rekonstruirani, budući da su svi dokumenti kotorskog arhiva do 1395. godine trajno izgubljeni. Ipak, moguće je pretpostaviti da je, ukoliko je preminuo u Kotoru, fra Vito sahranjen unutar crkve Sv. Marije na Gurdiću ili možda u samostanu Male braće posvećenom Sv. Franji.
Visoki Dečani s druge strane nesumnjivo sve do današnjih dana predstavljaju čvrstu, očuvanu uspomenu na njega, najbolje opisanu u doba ilirskog pokreta kada je Ivan Kukuljević Sakcinski zapisao kako Vitu iz Kotora pripada „jedno između prvih mjesta ne samo među slavenskim nego svima umjetnicima svoga vremena, jer on postavi… narodni prekrasni spomenik kojemu se divi i danas domaći i inostrani svijet. Svakako pripada njemu najveća slava radi ovoga rijetkoga slavenskoga umotvora“. Od inozemnih putopisaca doživljavan kao najotmjenija crkvena građevina Balkana, te kao najveća srpska građevina srednjeg vijeka, kompleks Visokih Dečana na taj način ujedno predstavlja i spomenik razdoblju zajedničke izgradnje katolika i pravoslavaca koja je rezultirala tehničkim ostvarenjima koja lako mogu parirati i onima današnjeg svijeta.
