Uz 5. august
U jednom sjećanju, moj sugrađanin Dejan Medaković pripovijeda, u strašnom poznatom ehu, svoje prve izbjegličke dane u nekadašnjem glavnom gradu. Kad početkom marta ’42 dolazi u beogradski muzej po kojem će ga povijest pamtiti, profesor prepričava razgovor: arhitekta Zdravković, „starosedelac“, pita ga – ovo Dejan imitira sarkastično: „Odakle ste vi došli?“.
„Ja iz Zagreba.“
„A što niste ostali tamo?“ (i dalje ga imitirajući) „Da ste valjali, ne bi vi bežali.“
Dok to priča, lice starog profesora, s onim njegovim vječno ironičnim izrazom, i nakon više od šezdeset godina se promijeni, uozbilji i ukoči pod uvredom, nikad izbrisanom. Medaković, koji čuvenog beogradskog muzealca tada prvi put vidi, odgovara zgranuto, džentlmenski i dostojno dramskog, tragičnog komada koji još nije napisan:
„Gospodine Zdravkoviću, vi govorite besmislice.“ (Pauzira.) „Vi ne znate šta govorite.“
U jesen 2001. samo godinu dana nakon promjene vlasti i pada režima, došao sam ponovo u Beograd. Bio sam i godinu ranije, u trenu kad se decenijska samovlast jednog čovjeka rušila. Grad je izgledao jezivo tog ljeta. Samo 12 mjeseci kasnije i unatoč tome što zaboravljiva nacija nezahvalno već predugo ponavlja kako je „sve ostalo isto“, razlika je bila golema. Između ostalog i po tome što je odjednom i u medijima moglo napokon da se kaže i pokaže što ranije nije moglo. Iako je to vrijeme oko svjetski važnog, takozvanog „11. septembra“, taj mi je boravak u nekada i mom glavnom gradu ostao u pamćenju po drugom. U nekom trenutku ostao sam sam u prijateljevom stanu na Voždovcu, u zgradi i naselju gdje su se na interfonima upadljivo nizali „Mileusnići“, „Uzelci“, „Lisice“, „Mamule“, „Trbojevići“. Zgrada je bila „vojna“, ako treba i reći. Prvo veče upalio sam po navici televizor. Na državnoj televiziji išla je reportaža o prištinskom neboderu, jedinom u kojem sasvim izolirani od prijeteće okoline, u opasnosti i ustrašeni žive preostali Srbi. Ne izlaze bez pratnje i prijeke potrebe. Nakon nekoliko kadrova s istim, odavno prepoznatljivim i gotovo ugašenim izrazima nevoljnika, koža blijedih do sivila, od brige, od straha, od propaćenog i od trajuće patnje, u krupnom planu zasvijetlilo je lice drugačije, divno mlado lice djevojke, u pubertetskoj dobi reklo bi se, lice svijetlo, delikatno, ali s ozbiljnošću iznad vlastitih godina i čudnom smirenošću. Neću nikad zaboraviti taj pogled, bez trunke prenemaganja i samovažnosti kakav imaju djevojčice u tim godinama. Te tamnomodre oči, i nešto gotovo dijamantsko u njima, oči neugašene kao u drugih stanara-nesretnika iz prethodnih kadrova, gledale su pravo u novinara. Iako malo kao stidljive, nisu skretale pogled. Neka mi se oprosti, odistinski, ali ništa od očekivane i unaprijed učitane fizionomije, česte za te krajeve, ništa od onog arhajskog narodnog, od života ogrubljelog, nije bilo na tom licu i u tim čudesnim očima. Novinar je pitao klišejizirana, retorička pitanja, kako žive, kako joj je tu. Je li ovdje, u toj zgradi i odrasla? I neka mi se oprosti ponovo, i ponovo odistinski, ja sam, ne znam kako, odjednom znao apsolutnom sigurnošću. Djevojka je tren poslije rekla mirno, suviše mirno, da nije odatle, ali tu živi šest ili sedam godina. Odakle si, pitao je novinar. Nešto je tek tada prešlo preko toga lica, nešto čega nije bilo u sigurnosti dotadašnjoj mlade osobe koja je prošla što nijedna ne bi trebala i ostala nakon svega prisebna, štoviše stamena, kao bez straha. Ili možda izgubljena i ravnodušna do te mjere da se ne vidi razlika više. „Iz Zadra“, rekla je.
Skamenio sam se i prošlo mi je kroz glavu u trenu sve unazad, precizno, o tome kako je ovo naše dijete dospjelo tamo, gdje se nije uklapala ni po čemu ta urbana, sofisticirana pojava iz staroga grada s mora i iz dvomilenijske civilizacije, baš iz grada Svete Anastasije, uzorešiteljnice koja pomaže svim zatočenicima, grada svetice sirmijske, mitrovačke – iz Sremske Mitrovice to jest, ne Kosovske. I znao sam sve onom sigurnošću u kojoj je margina greške skoro zanemariva. Pa zar nakon svega baš tamo da je, malu Zadranku, pošalju? Ta mi je rečenica evo u mislima više od dvadeset godina zajedno s onim svijetlim inteligentnim licem i osjećam trajno stid što to dijete i sve što predstavlja nisam više branio gdje i kako god sam mogao, ovdje i po svijetu, makar ovako, riječima, često jedinim što je čovjek imao u vremena u kojima smo dugo pristajali na prešutni konsenzus da je samo za jedan narod bilo neoportuno da se kaže da pati strahovito, i ne uvijek vlastitom krivicom.
Jedna moja poznanica, vrsna etnomuzikologinja, prije nekoliko godina iz svoje je rodne centralne Srbije došla živjeti ovdje. Taj prijelaz prošao je dakako bez problema, kao što su prošlih deceniju i više uglavnom svi takvi prelazi u ovom smjeru bili neproblematični. Poneki lokalkulturni nesporazum, rječnik, dijalektalne i semantičke nedoumice i simpatične zabune tu i tamo, njoj i okolini uglavnom humorne. U međuvremenu kao školovana muzičarka vodi u jednom gradu i zbor koji izvodi danas iznova popularne pjesme iz NOB-a, partizanske i „komunističke“, koje izvedbom ostaju jedino na razini postmodernog stilskog izbora i gotovo sasvim ispražnjene od značenja i angažmana, jednako kao i pjesme srpske i šire balkanske što ih također pjevaju u zboru, veoma „in“ danas, skoro pa moda za jednu šminkersku „ljevicu“ i novu hipstersku klasu. Dobrodušno, karakterističnom srbijanskom naivnošću (ajde da to tako nazovemo), kaže da „u horu“ ima „jednih i drugih“, i da se „svi odlično slažu“. I organizacije razne to potpomažu, stimuliraju takvo „kulturno približavanje“ i „upoznavanje“, pogotovo mladih. Nakon nekog vremena dodijava mi slijepo uljepšavanje i ta diznijevska verzija stanja pa ne izdržim: „da, a onda se jedni vrate kući i o onim istinski traumatskim problemskim razlikama misle jednako kao i prije.“ Gleda me začuđeno i nesigurno. „Postavi im samo jedno jedino pitanje“, kažem joj. „Šta misle petog augusta svake godine. O tome odgovoru sve ovisi.“
Njeno prijateljsko i toplo lice dobije neki tužan izraz. Ne zbog spoznaje nagle, ili svijesti kako stvari zaista stoje. Nego iz razočaranja, i što joj kvarim sliku. Ta je slika u onom trenutku bliža njima, nego meni. Njeno lice to jasno govori.
