Milan Medić: U Hrvatskoj selo više ne postoji

Piše: Marin Bakić

„U niti jednoj zemlji s uređenim agrarnim tržištem ne možemo naići na oglase napisane rukom po seoskim ogradama za prodaju odojaka, janjadi, meda, jaja… To je najbolji pokazatelj da organizirani otkup ustvari ne postoji i da se svaki očajan poljoprivrednik pokušava snaći sam za sebe“

Milan Medić
Foto: Dominik Grguric/PIXSELL

„Jako je teško razviti nerazvijene krajeve. Država mora prije svega osigurati mehanizme za organizirani otkup poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivreda je uvijek bila glavna industrijska grana u ruralnim krajevima, a upravo je organizirani otkup poljoprivrednih proizvoda Hrvatska sustavno uništila. To čini bitnu razliku u ruralnom području gledajući predratno i poratno razdoblje. U niti jednoj zemlji s uređenim agrarnim tržištem ne možemo naići na oglase napisane rukom po seoskim ogradama za prodaju odojaka, janjadi, meda, jaja… To je najbolji pokazatelj da organizirani otkup ustvari ne postoji i da se svaki očajan poljoprivrednik pokušava snaći sam za sebe“, kaže stručnjak za ruralni razvoj Milan Medić, predsjednik LEADER mreže Hrvatske i voditelj Lokalne akcijske grupe Vallis Colapis iz Ozlja, dugogodišnji civilni aktivist.

Kako je bilo prije?

Predratno razdoblje obilježava organiziran otkup poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivrednici su imali ugovoren tov junadi, teladi, peradi, svinja i drugih životinja za tvrtke kao što su Gavrilović, Agrokomerc ili PPK. Danas PPK nema niti jednog kooperanata u Karlovačkoj županiji, a KIM možda nekolicinu. Taj je sustav u potpunosti razoren i bez njega je nemoguće organizirati život na selu.

Za gradonačelničkog mandata Josipa Boljkovca u Karlovcu su povezani kombinati sa seoskim proizvođačima.

Najveći udar na hrvatsko selo je bio nakon Drugog svjetskog rata kada je uništen sustav zemljišnih i šumskih zajednica, u biti poljoprivrednih i šumarskih zadruga. Poljoprivredno zadrugarstvo se počelo razvijati još u Austro-Ugarskoj, agrarnim reformama koje su uslijedila nakon ukidanja kmetstva 1848. a nakon Prvog svjetskog rata je naročito Hrvatska seljačka stranka to zagovarala. Nakon Drugog svjetskog rata, za sovjetizacije Jugoslavije, dolazi do raspada zadruga koje su objedinjavale privatan interes. Kasnije se, 1960-ih, radi na nekoj vrsti zamjene za taj izvorni, autentični, zadrugarski način proizvodnje, pri čemu državna prehrambena industrija organizira otkup primarnih poljoprivrednih sirovina. Time se uvodi ono što je u Jugoslaviji bilo poznato kao „kooperacija“ ili organizirani otkup. Komunistima je trebala radnička klasa u gradovima pa su uništavanjem zdrave zadružne ekonomije na selu ogromne seoske mase prebacile u gradove i zaposlile u industriji. Ipak, ta je državna industrija, u sektoru proizvodnje hrane, makar zamijenila zadružni sustav koji su prethodno uništili. Mnogi od tih doseljenih su ostali jednom nogom u gradu, a drugom na selu, često su radili u industriji, a doma su održavali poljoprivrednu proizvodnju kroz sustav kooperacije ili državno organiziranog otkupa poljoprivrednih proizvoda. To je bila razmjerno uspješna kompenzacija potreba na selu. Republika Hrvatska je pak potpuno uništila sustav otkupa i sustav organizirane proizvodnje na selu. To je neviđeno.

O čemu se radi?

O potpunom demografskom slomu sela – ono ne postoji. Ako se noću vozite kroz bilo koje selo, u svakoj petoj kući gori svjetlo jer su četiri kuće napuštene, a tamo gdje gori svjetlo živi neki djed ili baka. Sela su vrlo često razorena, i to ne samo gdje je bio rat, nego i uz granicu sa Slovenijom. Često sam s načelnicima općina obilazio te krajeve. Pitao sam ih gdje su ljudi, a odgovarali su da su se odselili između 2000. i 2010. godine, kada je dokrajčen zadnji sustav otkupa mlijeka – otišli su kada je zatvoren zadnji laktofriz u selu. Svjedočimo potpuni ekonomski i demografski slom.

Kako je došlo do prestanka otkupa?

U uređenoj zemlji država potiče organiziranu proizvodnju poljoprivrednih sirovina. U bilo kojoj normalnoj državi poljoprivredni proizvođač je vezan za nacionalnu industriju hrane koja na neki način odgovara izvršnoj vlasti. U Hrvatskoj ne vidimo da država aktivno sudjeluje u dogovorima po kojim će cijenama i koje će količine prerađivačka industrija otkupljivati. A svaka uređena zemlja to radi. Nezamislivo je da u Italiji Parmalat odjednom prestane otkupljivati mlijeko od talijanskih zadrugara, pa proizvodi parmezan od uvoznog mlijeka.

Zašto bi to bilo nemoguće?

Jer uređene države to ne dozvoljavaju. One imaju sustav kontrole, odnosno tržišnog dogovaranja.

Bajka o slobodnom tržištu

Postoji li slobodno tržište u poljoprivredi?

Takozvana bajka o slobodnom tržištu služi samo za kompradorske pseudopolitičke elite koje vode kolonijalne i polukolonijalne zemlje poput Hrvatske. Svaka normalna država ima plansku privredu.

Tržišna ekonomija ne postoji?

Postoji, ali se planira. Vode ju privatni vlasnici. Primarni proizvođači organizirani u zadruge su također privatnici. Ipak, svi oni s vladama i prehrambenom industrijom dogovaraju unaprijed količine i cijenu koja će se postizati i na taj način se organizira sustav otkupa. Štoviše, vrlo su često zadruge poljoprivrednika vlasnici ili suvlasnici prerađivačke industrije kojoj prodaju svoje proizvode. Tako, na primjer, austrijski farmeri imaju sedmogodišnje ugovore i sedam godina unaprijed okvirno znaju cijenu po kojoj će proizvoditi, a barem dvije godine unaprijed znaju točno u cent po kojoj cijeni će im se otkupiti ono što proizvedu. Tako funkcionira organizirana poljoprivredna proizvodnja. Strateški je interes države da ima industriju. Svaka država želi zadržati radna mjesta i imati stratešku prednost u nekoj industriji – primjerice, Talijani žele zadržati svoj položaj prehrambene velesile, a to postižu tako da žele zadržati radna mjesta u prehrambenoj industriji i milijune poljoprivrednika organiziranih u zadruge. U Hrvatskoj naše vlade očito to ne zanima.

Zašto bi država upropastila vlastitu poljoprivredu?

Nemam odgovor na to pitanje. Hrvatska ne samo da je upropastila vlastitu poljoprivredu, nego i industriju. Kao Karlovčani bismo toga trebali biti svjesni. Za Jugoslavije je u Karlovcu bilo 15.000 radnih mjesta samo u metalskoj industriji.

Koliko je to bilo realno?

Neke od naših industrijskih tvrtki su bile u svjetskom vrhu u svojim branšama. Nije istina da je sva ta industrija trebala propasti – propala je tek 1990-ih zbog kriminalnog modela privatizacije i zbog toga što nova politička elita nije bila niti zainteresirana da bilo što učini s hrvatskom industrijom, a kamoli da ju spasi. U Jugoslaviji je 1980-ih izbio val radničkih štrajkova potaknut nezadovoljstvom državno vođenom privredom. Analiza tadašnjih radničkih zahtjeva pokazuje da nitko od radnika nije zahtijevao veliku Srbiju ili nezavisnu Hrvatsku i Sloveniju, nego da se država jednom za svagda povuče iz upravljanja tvrtkama i da se model radničkog samoupravljanja dovede do kraja, da se državna poduzeća preoblikuju u radnička – da prijeđu u vlasništvo radnika i da ih se prepusti tržištu, s time da bi država zadržala svoju makroekonomsku ulogu.

Tajkunski oblik ekonomije

Koliko je zadrugarstvo razvijeno u Hrvatskoj?

Gotovo nimalo. Imamo jedan od najgorih zadružnih zakona u svijetu koji sadrži i odredbe koje onemogućuju razvoj pojedinih oblika zadrugarstva, što je učinjeno namjerno. Najveći problem u Hrvatskoj je što osim zadružnog zakona nemamo ništa drugo. Da bi se zadrugarstvo razvijalo, nije dovoljan samo zakon, nego i potporni mehanizmi, kao što su podzakonski akti koji reguliraju porezne i druge olakšice. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan zadružni inkubator. Ne postoji zadružna banka ili barem zadružni investicijski fond, ne postoji zadružna savjetodavna služba koja bi pružala edukaciju i tehničku pomoć zadrugama. Profesorica Sanja Maleković i Milford Bateman, britanski stručnjak za zadrugarstvo, koji živi i radi u Hrvatskoj, još 2003. su napisali Studiju razvoja zadrugarstva u Hrvatskoj za potrebe tadašnjeg resornog ministarstva za gospodarstvo. U toj studiji su jasno naveli da su za razvoj zadrugarstva potrebni spomenuti mehanizmi, ali se čini da je ministarstvu ova studija poslužila upravo kao analiza što da ne učini za razvoj zadrugarstva.

Koji su dobri primjeri društvenog poduzetništva i zadrugarstva u Hrvatskoj?

Malo ih je. Ne bih rekao da je sustav nepoticajan, nego da uopće ne postoji. U Hrvatskoj društvena poduzeća imaju u prosjeku ispod pet zaposlenih. Uspjeli smo neka sredstva privući za razvitak tog sektora iz fondova Europske unije, a domaće potpore ne postoje. Hrvatska je jedna od rijetkih članica EU koja nema niti zakon o društvenom poduzetništvu, a na polju zadrugarstva imamo loš zakon i potpuno nepostojeći sustav potpore.

Zašto bi država htjela onemogućiti osnivanje potrošačkih zadruga.

Zakon koji je na snazi je pisan koncem 1990-ih. Njegova svrha nije bila služiti hrvatskom zadrugarstvu, nego ga razbiti.

Zašto?

Za interes Agrokora i sličnih profiterskih igrača na tržištu. Hrvatska se 1990-ih opredijelila za tajkunski oblik ekonomije u kojemu će politička elita i nekolicina njoj bliskih pojedinaca kontrolirati tržište, a ne za to da velik broj građana ima pravo odlučivanja i ekonomsku korist od toga. Danas vidimo svu pogubnost tog modela. Ova država je demografski i ekonomski uništena. Nismo nadogradili komunistički sustav, nego smo se vratili na još gore.

Koja je dobra zadruga u Hrvatskoj, odnosno dobra društvena tvrtka ?

Kod nas su društvena poduzeća male tvrtke. Najveća je socijalna zadruga Humana Nova iz Čakovca koja ima četrdesetak zaposlenih u sektoru reciklaže tekstila. Cijeli se sektor društvenog poduzetništva razvija gotovo gerilski, bez ikakve pomoći.

Hrvatskoj treba nova gospodarska paradigma?

Da, jer nas je ovaj model doveo u bijedan polukolonijalni položaj.

Kako nije Sjedinjene Države? Postoji li ijedna naznaka da Hrvatska mijenja paradigmu u smjeru kojeg sugerirate?

Vodeće kapitalističke zemlje su akumulirale kapital na osnovu izrabljivanja vlastitog naroda i pljačke ostatka svijeta. Te su države razvile ekonomske elite koje i danas planski razvijaju svoje privrede. Samo se bijednim polukolonijalnim provincijama prodaje dogma o slobodnom tržištu. Postoje samo mali džepovi onih koji sami, odozdo, bez sustavne pomoći državnog aparata pokušavaju razviti alternativne oblike organiziranja. To jedino prepoznaju niže razine vlasti.

Ne postoji organizirana poljoprivredna proizvodnja

Koja je uloga LAG-ova u tom pogledu?

One djeluju po principu razvoja vođenog zajednicom. U europskim dokumentima se to naziva Community Led Local Development ili, kraće, CLLD. To znači da se dio sredstava europskih fondova mora decentralizirati, dati na upravljanje lokalnim akcijskim grupama. Tako lokalne inicijative mogu ulagati novac u razvojne projekte. Paradigme zasnovane na solidarnosti i participaciji građana u demokratskom odlučivanju o raspodjeli viška vrijednosti nisu u Hrvatskoj dovoljno prepoznate od središnjih državnih tijela. Stoga je jedan od boljih načina razvoja marginaliziranih zajednica posredstvom CLLD metodologije i LAG-ova.

Što se financira kroz LAG-ove?

Tek ćemo od ovog programskog razdoblja moći po prvi puta samostalno na razini lokalnih zajednica odlučivati što financirati. U proteklom programskom razdoblju smo, na žalost, imali model koji nas je prisiljavao da kopiramo druge mjere ruralnog razvoja, i kroz to se nije moglo puno napraviti, no uspjeli smo makar poljoprivrednicima usmjeriti neka sredstva, ponoviti natječaje s državne razine. LAG Vallis Colapis će na taj način u ruralne zajednice uložiti nešto više od 21 milijuna kuna iz Programa ruralnog razvoja te 53 milijuna iz Europskog socijalnog fonda.

Koje područje obuhvaća taj LAG?

Obuhvaća 14 općina i gradova na području Pokuplja i zapadnog Žumberka. Dio novaca će biti uložen u poljoprivredu, a dio u vrlo širok raspon društvenih aktivnosti. Između ostalog, uložili smo oko deset milijuna kuna u društveno poduzetništvo.

U što ste uložili u poljoprivredi?

Većina tih sredstava je išla na male potpore do 15.000 eura za najmanje poljoprivrednike. To je već indikator da u poljoprivredi, koja kod nas jedva preživljava, svatko radi sam za sebe. Većina hrvatskih poljoprivrednika su mali. Po traženim potporama se vidi da ne postoji organizirana poljoprivredna proizvodnja. Uspjeli smo poduprijeti i srednje i veće poljoprivrednike, no oni su u značajnoj manjini.

Što donosi novo financijsko razdoblje?

Za novog financijskog razdoblja će LAG-ovi u Hrvatskoj moći, kao i u drugim zemljama EU, pitati poljoprivrednike na terenu za što im trebaju sredstva. Poljoprivrednici će izraziti kakav im natječaj treba i pod kojim uvjetima, a mi ćemo ga raspisati. Središnja državna tijela trebaju financirati rješavanje globalno prepoznatih problema, a na lokalnoj razini se bavimo finim prilagođavanjem. Važan pokazatelj demokratičnosti neke zemlje je i raspodjela sredstava lokalnim zajednicama. Na sjeveru Njemačke daju 45 posto sredstava za poljoprivredu na odlučivanje lokalnim akcijskim grupama.

Koliko hrvatska država poštuje LAG-ove?

Teško je kazati. Politika se ogleda u proračunu – koliko novca, toliko politike. Niti jedna zemlja članica Europske unije ne može provoditi Program ruralnog razvoja, ako ne izdvoji barem pet posto sredstava za odlučivanje na lokalnoj razini.

Koliko iznosi taj postotak u Hrvatskoj?

Prilikom pristupnih pregovora za ulazak RH u EU naši pregovarači su za prvo programsko razdoblje (2014-20.) tražili da se taj minimum za Hrvatsku spusti na jedan posto. To je bio pokušaj da se decentralizacija potpuno obesmisli. Rumunjska izdvaja 7,5 posto, Španjolska deset posto, a Njemačka prosječno 15 posto, iako u nekim dijelovima Njemačke i 45 posto. EU je za pregovaračkog procesa natjerala Hrvatsku da pristane na dva i pol posto, dakle pola od minimuma. Taj postotak se držao do 2020. godine, a u prijelaznom razdoblju (2021-22.) podignut je na pet posto. Nadamo se da ćemo za sljedeće programsko razdoblje uspjeti ispregovarati povećanje iznad tog minimuma.

Gdje su LAG-ovi najzastupljeniji?

LAG-ovi pokrivaju 92 posto ruralnog područja Hrvatske. Za ovog programskog razdoblja je osnovano 14 ribarskih LAG-ova na moru, a osnivaju se i novi. Data je inicijativa i za pokretanje LAG-a za slatkovodno ribarstvo. Mislim da će ih se osnovati tri ili četiri.

Mogu li zadrugarstvo, LAG-ovi i društveno poduzetništvo biti okosnica razvoja nerazvijenih područja Hrvatske?

Treba kombinirati makroekonomske mjere države s mikroekonomskim mjerama s terena. Potrebne mjere su i razvoj društvenog poduzetništva, decentralizacija raspodjele sredstava za poljoprivredu, za što, srećom, imamo sve više sluha središnje države, a pregovaramo i o većoj alokaciji od pet posto za LAG-ove. Državne mjere se trebaju kombinirati sa što većim poticanjem lokalnih inicijativa malog i srednjeg poduzetništva.

Je li previše općina u Hrvatskoj?

Nije. Problem je u fiskalnoj centralizaciji. Kada bi se dohodak od poreza više raspoređivao lokalnoj samoupravi, općine bi sasvim fino funkcionirale. Sistem se ne može popraviti krpanjem centraliziranog sustava “kresanjem”. Porezne prihode države u većoj mjeri treba ostaviti gradovima i općinama kako bi mogli rješavati svoje probleme.

Kakve ste načelnike i gradonačelnike sretali?

Svakojake. No, ti su dužnosnici najbliži narodu i u pravilu im je najviše stalo da se problemi riješe. Postoje neki koji su načelnici desetljećima. Čudi me da središnja država ne uzima takve političare za savjetnike u Ministarstvu uprave i drugim tijelima. Neki od tih seniora su izrazito uspješni u provedbi komunalnih i poslovnih projekata.

Za banku u vlasništvu štediša

Postoji i Zadruga za etično financiranje?

Postoji – LAG Vallis Colapis i ja osobno, kao fizička osoba, smo jedni od osnivača. Osnovana je 2014. godine za Dan planete Zemlje. Ta je zadruga jedna od brojnijih hrvatskih zadruga – ima tristotinjak zadrugara, a riječ je o fizičkim i pravnim osobama. Osnovana je s ciljem osnivanja prve banke u Hrvatskoj koja bi bila u vlasništvu štediša. Zadruga je imala objektivne i subjektivne probleme. Naišla je na organiziranu sabotažu vlasti i Hrvatske narodne banke u osnivanju banke u vlasništvu štediša, a možda i rukovodstvo Zadruge nije uspjelo iskoristiti sve prilike koje su se nudile. HNB je davao Zadruzi nemoguće uvjete, mada je zakonski jasno definirano kako osnovati banku. Prvo su se postavljale administrativne prepreke, a potom je sugerirano da se kupi Tesla banka, što je i započeto, no država je tu banku poslala u stečaj prije no što smo je kupili. Unazad dvije godine radi se na udruživanju s još nekoliko sličnih europskih inicijativa ne bi li se u Litvi, koja je jako liberalizirala zakonodavstvo za financijski i bankarski sektor, osnovala takva banka, ishodila licenca, a potom se u Hrvatskoj otvorila podružnica.

Je li Zadruga za etično financiranje već nekoga financirala?

Jest. Prije nekoliko godina je Zadruga osigurala pozajmice LAG-ovima u svrhu predfinanciranja aktivnosti u IPARD razdoblju. Zadruga je do sada financirala i niz tvrtki važnih za razvoj lokalnih sredina.

Koji je koncept rada Zadruge i takvih banaka?

Isti kao i kod potrošačkih tvrtki. Kao što se potrošači za godišnju naknadu učlanjuju u neki supermarket, tako i štediše postaju suvlasnici banke i sudjeluju u upravljaju, te u podjeli dobiti sukladno prometu u toj banci. Etične banke su se počele razvijati u 19. stoljeću u najnaprednijim industrijskim zemljama. Dakle, ne govorimo o modelima s Kube ili iz Vijetnama. Primjeri takvih banaka su redovito iz najrazvijenijih zapadnih zemalja poput Italije, Njemačke ili Nizozemske.

Postalo je normalno da jedinice lokalne samouprave pozivaju građane da sudjeluju u izradi proračuna, no na to je mizeran odaziv, kao i na izbore za vijeća četvrti i mjesnih odbora. Zašto?

Koliko novca, toliko politike. Jedinice mjesne samouprave dobivaju malo novca s viših razina, pa građani to ne prepoznaju i zaključuju da nije vrijedno truda. Država bi zakonski mogla odrediti da se više sredstava izdvaja za mjesnu samoupravu. Gradska uprava se prilikom izrade proračuna savjetuje s građanima. To je u redu, ali valja napraviti i drugi korak – značajniji iznos sredstava, dva milijuna kuna, primjerice, namijeniti na odlučivanje građanima. Grad Pazin je u tome najdalje otišao.

Gradonačelnik Karlovca Damir Mandić uvijek napominje da građani, kada predlažu što valja financirati, moraju predložiti i s koje proračunske stavke oduzeti novac u tu svrhu. Je li to korektno prema građanima?

Jest. Time ih se potiče na proračunsku odgovornost. No, ako ostane samo na tome, govorimo o političkoj demagogiji jer građani nisu dovoljno osposobljeni i informirani za takvu vrstu proračunskog planiranja. Bilo bi važno da to rade gradske četvrti i mjesni odbori, udruge građana i političke stranke. Takve bi organizacije mogle pripremiti kvalitetne prijedloge koje bi građani potom razmatrali u javnoj raspravi. Građani nisu dovoljno pripremljeni za mehanizam kojeg je ponudio gradonačelnik. Valjalo bi izdvojiti sredstva kojima bi građani izravno raspolagali kroz zborove građana.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: