fbpx

„Zenit“ nakon sto godina ponovo povezao Zagreb i Beograd

„Zenit“ nakon sto godina ponovo povezao Zagreb i Beograd

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
Ravno sto godina nakon što je Banijac Ljubomir Micić osnovao čuveni časopis Zenit, čija redakcija je imala sedište u Zagrebu, pa u Beogradu, ova dva grada ponovo je povezala umetnost. Odnosno, mladi ljudi s fakulteta likovnih umetnosti u Zagrebu i Beogradu zajedno su obeležili sto godina zenitizma
časopis Zenit

Ovaj članak dostupan je na sljedećim jezicima: English

Povodom stogodišnjice osnivanja časopisa Zenit i podsećanja na kulturno nasleđe zenitizma kao pokreta, Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i Fakultet likovnih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu uspostavili su saradnju u vidu zanimljivog umetničkog projekta – Zenit 21/21.

Za samo pet godina postojanja, časopis Zenit je sa svoja 43 broja ostavio nemerljiv uticaj na umetnike koji su bili u doticaju sa njim. Bio je orijentisan ka novim medijima i poigravanju formom, a samo neki od njegovih saradnika bili su Vladimir Majakovski, Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Egon Šile, Mark Šagal,… Međutim, zbog pogrešnog tumačenja, spornog citata i navodnog širenja komunističkih ideja, časopis biva zabranjen, a njegov urednik, Banijac Ljubomir Micić, proteran. Ipak, nasleđe i uticaj Zenita i Micića nastavljaju se i vek kasnije, što pokazuje i ovaj projekat.

časopis Zenit
Foto: Jovica Drobnjak

Nakon jednog veka mladi okupljeni oko Zenita

Sredinom aprila u Zagrebu je održana manifestacija sačinjena od predavanja, tribina, performativnih šetnji, dok će sredinom maja u Beogradu biti organizovana izložba studenata i mladih umetnika koji su učestvovali u ovom zajedničkom projektu.

Polazna tačka projekta bila je grafička novela Slobodan pad vizuelnog umetnika Vladimira Veljaševića, inače profesora na beogradskom Fakultetu likovnih umetnosti, koja predstavlja piktogramski vodič i podsetnik na Zenit i život osnivača i urednika časopisa Ljubomira Micića.

Vladimir Veljašević, foto: Jovica Drobnjak

Zenit je fenomen koji svojim opredeljenjem i promovisanjem naprednih ideja – onda, a i sada – privlači mlade svojom energijom, bizarnim konstrukcijama koje su po pravilu uvek against the tide, skoro da anticipira punk u svojoj ranoj fazi. Sadašnjim generacijama je sigurno zanimljivo i nadam se da će svoju umetničku praksu formirati na ovim osnovama, ali u skladu sa današnjim standardima i bez kompromisa nametnutih od institucija”, kaže Veljašević.

Kulturno dobro koje nadilazi trenutne narative

Njegov kolega sa Akademije likovnih umjetnosti, profesor Josip Zanki smatra da je Zenit kulturno dobro koje nadilazi sadašnje političke i nacionalne narative, te da se kulturna suradnja između zagrebačkih i beogradskih institucija treba graditi na pozitivnim točkama zajedničke prošlosti.

Josip Zanki, foto: Jovica Drobnjak

„Zenitizam je relevantan i danas zbog činjenice da je tada u jednoj ruralnoj, balkanskoj zemlji, podijeljenoj po nacijama, religijama, utemeljenoj na predmodernoj hegemoniji plemenske elite, a ne na društvenom ugovoru, uspio kreirati internacionalno, originalno i začuđujuće inkluzivno kulturno dobro. To je jednostavno čudo, a čuda žive u kolektivnom sjećanju”, naglašava Zanki, dok Veljašević dodaje da je zenitizam „kao i svako poljsko cveće, zadržao lokalni miris koji je i danas prepoznat kao originalan”.

Obojica se slažu da zenitizam kao avangardni pokret predstavlja međunarodno potvrđenog aktera umetničke revolucije s početka XX veka, koji je nesumnjivo doprineo širenju novih ideja, te da predstavlja osnovu za modernu umetnost. Međutim, skeptični su povodom toga da li bi danas ovakva pojava uopšte bila primetna u moru informacija.

„Živimo u postindustrijskom društvu, u dobu memova, influencera i viralnog. Vrijeme velikih narativa je prošlo, kako u društvu, tako i u umjetnosti. Umjetničke grupacije više ne mogu proizvesti Manifeste, ne zato jer ih nisu u stanju napisati, već zato što mi više nemamo alat da u njih povjerujemo”, navodi Zanki.

Za jedne primitivac, za druge neiskvaren

Vek kasnije, redakcija časopisa „Zenit” koja je imala sedište u Beogradu i Zagrebu bila je povod za ponovnu saradnju ova dva grada. Iako govori o vremenu koje je daleko iza njih, u ovom projektu učestvovali su mladi ljudi, umetnici koji su itekako imali šta reći i razumeti u zenitizmu.

časopis Zenit
Foto: Jovica Drobnjak

„Pratila sam tatu, njegova ponašanja i dane na promatrački način, ali s toplinom i intimom, snimajući ga i zapisujući izjave i razgovore. Kroz jednu vrstu etnografskog dnevnika, kasnije izvedenog u sitotisku, pratim ono što govori, bila to prisjećanja iz mladosti ili trenutke koji inače ostaju nezapaženi. Neki su bizarni, neki prosti, neki prosto jednostavni i bez političke korektnosti, ali u svojoj jednostavnosti prikazuju realitet ideje i života, zato je i film ostavljen u sirovom izdanju, bez suviše montaže”, opisuje svoj rad u okviru ovog projekta studentkinja Likovne akademije Josipa Škrapić.

Josipa Škrapić

Polaznu tačku i poveznicu sa zenitizmom u njenom radu predstavlja Micićev barbarogenije, odnosno zenitistički pojam o čoveku koji balkanizira Evropu i time je ozdravljuje.

„Za neke je on barbar, primitivac, a za neke osoba neiskvarena od utjecaja društva. Prosti ljudi, jednostavni, a ponovno bogati vlastitim iskustvima i pristupu životu, oduševljavaju me na jednoj razini gotovo senzacije”, kaže Josipa.

Njen kolega sa beogradskog Fakulteta likovnih umetnosti, Luka Višnjić, inspiraciju je pronašao u odnosu tradicionalno-savremenog.

„S obzirom na to da se, pored slikarstva i video umetnosti, bavim i grafičkim dizajnom i ilustracijom, moj teorijski deo razmatra fenomen dispozicije grafičkog dizajna u časopisu Zenit. Umetnički rad će više biti vezan za samu emociju Micićeve ideje Zenita i Balkanizacije Evrope, zaključno sa video radom pod nazivom Šibica”, objašnjava Luka.

Mladi na braniku zajedničkog kulturnog nasleđa

Prema rečima profesora, u projekat su uključeni studenti koji su istraživački potkovani tako da mogu obraditi neki od fenomena unutar zenitizma. Osim Josipe i Luke, to su Željko Beljan, Tin Samaržija, Elena Štrok, Dragana Lukić, Sonja Lundin i Lazar Stojić. Oni su na autentičan način doprineli savremenom tumačenju zenitizma i njegovom nasleđu, ne dopuštajući na taj način da on ode u zaborav.

Luka Višnjić

„Saradnja sa kolegama je najlepša i najkorisnija stvar koje ću se sećati u ovom projektu. Za svakog od njih mogu da kažem da se bave ozbiljnim umetničkim radom, a posebno su dela koja su spremili za našu zajedničku izložbu za mene od posebnog inspirativnog značaja. Jedva čekam da stojim rame uz rame sa njima 18. maja u galeriji FLU Beograd”, kaže Luka, a zadovoljstvo nije skrivala ni Josipa.

„Drago mi je da se napokon organizira suradnja fakulteta između dviju država, pogotovo s tematikom koja se može široko primijeniti i na odnose ostalih balkanskih država. Otvaramo prostor koji se uporno pokušava zagraditi, odvajati i odriče se vlastita nasljeđa kojeg ovdje ističemo kao kulturno dobro”, zaključuje ona.

Čitav vek „Traži se čovek“

Lajtmotiv koji se provlači kroz Zenit, a tako i kroz Veljaševićev Slobodan pad jeste oglas „Traži se čovek”. Vek kasnije, taj oglas je i dalje aktuelan, a čini se da u okolnostima današnjih distanciranja i otuđenja dobija i dodatno tumačenje.

časopis Zenit

„Mislim da ćemo zauvijek tražiti ljude, ponekad se razočaravati, ali nekada se i oduševiti, ne samo zbog covid godine koja nas je otuđila samo fizički zapravo. Na onoj bitnijoj, emocionalnoj razini, otuđeni smo oduvijek, a izgleda i zauvijek – bit ćemo najinvazivnija i iskvarenija vrsta, manjkavi smo upravo zbog svojih intelektualnih sposobnosti i unaprijeđenosti. Sam čin onoga koji traži čovjeka u ostalima je dobar smjer, tako da se nadam da će oglas biti aktualan i u sljedećem stoljeću”, uvjerena je Josipa.

Na pitanje misli li da danas postoji neki medij, grupacija, pojedinac, pokret, koji na sličan način može biti uticajan kao što je to bio Zenit, Josipa podseća na specifičnosti aktuelnog društveno-istorijskog trenutka.

„Zenitizam je bockao, a oni koji su bili neutralni ostali su zaboravljeni u političkom diskursu. Mislim da trenutno imamo puno uticajnih grupacija, a i pojedinaca, ali koji djeluju na lokalnoj razini, što je za mene u redu. I dalje živimo u globalnom selu te, iako se informacije puno brže i češće šire, zasićenje dolazi ranije”, zaključuje Josipa.

časopis Zenit

Njen kolega Luka dodaje da to što smo se pre pandemije mogli slobodnije kretati i družiti ne znači nužno da smo bili humaniji.

„To ponovo možemo videti na primeru Zenita, koji za mene predstavlja jednu vrstu ogledala vremena. Kao što je Džoni Štulić rekao: Azra – to sam ja, možemo isto reći i za Micića, dakle Zenit – to je Micić. Način na koji je Micić diskvalifikovan sa tadašnje kulturne scene podseća me na današnji trend medijskog targetiranja nepogodnih”, smatra Luka.

Borba za čovečnost kroz umetnost

U uvodnom tekstu prvog broja časopisa Zenit (1921), njegov urednik Ljubomir Micić piše da „ulazimo u Novi Decenij i moramo preko granica Jugoslavije (…) Mi ulazimo ispaćeni i preobraženi. Ulazimo sakati i povređeni kao ljudi, ali u nama je snaga onih koji su patili, bili poniženi, bili kamenovani na prangeru Evrope. Naš ulaz u treći decenij XX stoleća neka bude borba za čovečnost kroz umetnost.”

Naši sagovornici smatraju da, iako umetnici ne moraju nužno reflektovati savremene tokove društva, ove Micićeve reči predstavljaju podsetnik za savremene umetnika, ali i za bilo koga sa ovih prostora.

„Često smo skloni etiketiranju samih sebe kroz povrijeđenost onoga što su nam drugi učinili ili mi sami sebi, a zanemarujemo bogatstvo koje nam kulturološki pružaju ovi prostori, a ponekad čak i bježimo od njih. Mislim da smo već dobro zagazili u XXI stoljeće i spremni djelovati upravo kao ljudi bez tereta -izama”, poručuje Josipa.

časopis Zenit
Foto: Jovica Drobnjak

Njen profesor Zanki saglasan je sa krajem Micićevog citata, no ne i sa njegovim početkom.

„Ne mislim su svi narodi koji su tada živjeli u Kraljevini bili poslije Prvog svjetskog rata više poniženi i ispaćeni od drugih europskih naroda. Borba za čovječnost kroz umjetnost je moguća, ali samo ako ona generira društvenu promjenu. Ako djeluje ne po principima neoliberalnih društvenih elita niti lažnog aktivizma, već odozdo kao razmjena različitih dionika. Upravo onako kako je društvena jednakost organizirana na zapatističkim terizorijima u Meksiku. Od zenitizma do zapatizma”, zaključuje naš sagovornik.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovde:

 

 

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: