Tomislav Tomašević, aktualni gradonačelnik Zagreba, odbio je sve pozive na sučeljavanja uoči lokalnih izbora 18. maja. Obrazloženje? Kaže da je cijela kampanja usmjerena protiv njega: pet protukandidata ga napada, a on se mora braniti. To zvuči kao klasična izlika, ali ono što je još zanimljivije – to nikoga previše ne uzrujava. Svi na to sliježu ramenima. I to je danas stvarnost.
Problem je puno veći od jednog sučeljavanja. Istina je da većina više uopće ne reagira na to. Nitko se ne pita zašto kandidat ne želi odgovarati na pitanja, niti koga zanima što bi on rekao da mora. Jer će se svejedno glasati za njega – ili neće – ali ne zbog uvjerljivosti argumenata, nego zato što je ideološki „njihov“.
Danas se više ne bira prema rezultatima, nego prema osjećaju pripadnosti. Ako netko „naš“ vodi grad, onda ostaje. Ako nije „naš“, onda ne dolazi u obzir – ma koliko bolji kandidat bio. Komunalni problemi, kvaliteta cesta, dječji vrtići, stanje infrastrukture – sve to postaje sporedna stvar. Kao da se više ne vjeruje da išta od toga ima veze s politikom.
Tomašević to dobro zna. On zna da će njegovi birači ostati uz njega, bez obzira na to koliko grad posrće. Zna da su njegovi birači politički lojalni, neovisno o aferama koje isplivaju. Na primjer, afera s upravom nad sportskim objektima gdje su osumnjičeni za izvlačenje više od dva milijuna eura na lažne zaštitarske usluge. To bi u nekom normalnom društvu bila ozbiljna tema za sučeljavanje. Ali kod nas – ništa. To je samo još jedan naslov u nizu koji će se brzo zaboraviti.
U Zagrebu je sve više vidljivo da se politika vodi kao PR kampanja. Umjesto da gledamo stvarne rasprave, dobivamo gotove poruke u obliku videospotova, izjava za medije i objava na društvenim mrežama. Nema prilike da se postavi pitanje. Nema mogućnosti da netko „padne“ jer loše odgovara. Nema rizika. Sve je unaprijed režirano. A mi, čini se, to i očekujemo. Više nitko nije zainteresiran za politički proces, već se samo traži potvrda da si u pravu kad podržavaš „svoje“.
A lokalni izbori bi trebali biti najpraktičniji. To bi trebali biti izbori gdje se bira tko će popravljati ceste, upravljati javnim lokalnim novcem, graditi škole, čistiti snijeg i smeće. Ali kod nas su i lokalni izbori postali ideološki referendum. Tko god je „naš“, za njega se glasa, čak i ako u četiri godine nije napravio gotovo ništa. A, ako je netko „njihov“, može biti stručnjak, može imati najbolji program na svijetu – neće dobiti priliku.
Naravno, postoje iznimke. Ponekad se dogodi da netko toliko zabrlja da čak ni njegovi ne mogu više šutjeti. Ako dođe do pravomoćne presude, ako izbiju veliki skandali, ako se pojave ozbiljni dokazi o krađi ili zloupotrebi – tada se možda nešto i promijeni. Ali i tada se sve relativizira, umanjuje šteta, prebacuje odgovornost na druge ili jednostavno – sve se ignorira.
Ono što je najtužnije u ovoj priči jeste da se više ni ne očekuje ništa drugačije. I političari i birači ponašaju se kao da je sučeljavanje neki zastarjeli format. Kao da nema smisla gubiti vrijeme na rasprave koje nitko ne sluša. Umjesto informiranja i uspoređivanja kandidata, glasači jednostavno gledaju spotove, čitaju objave i donose odluku na temelju dojma – ne sadržaja.
Zato više nikoga ne šokira kad jedan kandidat odbije izaći pred druge. Ne mora. Ako ima medijsku vidljivost, ako ima svoju publiku, ako kontrolira narativ – zašto bi riskirao? Zašto bi odgovarao na neugodna pitanja kad može sam kreirati sliku o sebi. A mi to prihvaćamo jer više ni ne slušamo političke debate. Zna se tko će za koga glasati, bez obzira na sve.
To nije samo problem Zagreba. To je širi znak političkog zamora. Zasitili smo se demokracije. Umorni smo od izbora, od obećanja, od razočaranja. Ne vjerujemo više da će bilo kakvo sučeljavanje promijeniti išta. I zato više ne tražimo odgovore. Samo da kampanja prođe, da ponovno pobijede „njihovi“ – pa makar grad stagnirao još četiri godine.
Ušli smo u fazu u kojoj se politika sve više svodi na propagandu, a sve manje na sadržaj. I dok god to prihvaćamo, političari će se povlačiti iz rasprave, bježati od sučeljavanja i komunicirati isključivo kroz filtrirane poruke. Jer znaju da tako mogu proći – i pobijediti. A demokracija? Ona se definitivno gubi, korak po korak, izbore po izbore.
