Kad ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, drugi čovjek HDZ-a i čovjek u kojeg je pretočena sva simbolička snaga ratne legitimacije, izjavi da će „nastojati u suradnji s menadžmentom za one hrvatske branitelje, obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, koji budu željeli ići na koncert Marka Perkovića Thompsona, a ne budu imali karte, da do karata ipak uspiju doći“, to možda može na prvu zvučati benigno, čak i plemenito. Ali u njoj je sadržana srž hrvatske političke shizofrenije – sustavna nesposobnost da se razdvoje posljedice od uzroka, identitet od manipulacije, a kultura od farse.

Na simboličkoj razini, HDZ i Thompson tvore neraskidiv savez: jedan proizvodi stvarnost koju drugi pretvara u mit. HDZ stvara društvene lomove, ekonomsku nesigurnost, demografsku katastrofu i koruptivno-klijentelistički model države, dok Thompson pjeva o izgubljenoj časti, o izdaji, o vjeri, domovini i Bogu. I dok pjeva o tome, pozornica se puni zastavama i križevima, a sve to u organizaciji u kojoj HDZ – tvorac problema – kupuje kartu za koncert na kojem će biti ritualno osuđen kao izdajnik. Naravno, ne imenom, već simbolički. I naravno – nitko se ne osjeća prozvanim.

To nije paradoks – to je sustav. Sustav koji živi od simboličke magle, gdje se političko djelovanje ne mjeri rezultatima, nego „osjećajem“ sigurnosti, stabilnosti i identiteta. A ako ljudi zbog Thompsona „osjećaju“ da su manje prevareni, manje siromašni, manje izdani – onda HDZ zna da će njihova vlast potrajati.

Medvedova izjava stoga nije administrativni komentar – ona je politička poruka u punom smislu riječi. Ona kaže: mi znamo da stvari ne funkcioniraju, ali evo, osigurat ćemo vam kartu za iluziju. Kartu za koncert na kojem ćete nakratko vjerovati da je 1995. godina, da je sve imalo smisla, da niste uzalud izgubili prijatelje, zdravlje, iluzije. Ta karta ne rješava ništa – ali vam barem daje osjećaj da netko još „misli na vas“.

S politološke strane, radi se o savršenoj ilustraciji onoga što se naziva „post-političkim populizmom“: HDZ ne nudi politiku kao prostor sukoba ideja, vizija i rješenja – HDZ nudi „emocionalni narativ“, koji se ne može racionalno osporiti jer se temelji na mitovima, ratištima i simbolima. U tom narativu, Thompson je više od pjevača – on je svećenik mitologije, a HDZ je čuvar svetih relikvija. Pitanje mirovina, zapošljavanja, zdravlja, obrazovanja – sve to nestaje pred silinom osjećaja koji se rađa kad iz mase krenu stihovi o tenkovima, barjacima i krvi.

S druge strane, iz perspektive kulturne teorije, riječ je o totalnoj regresiji: dok se suvremene nacije bore s umjetnom inteligencijom, multikulturalizmom i redefinicijom identiteta, hrvatska kulturna elita (ako uopće postoji) svodi se na koncertnu scenografiju iz devedesetih. Thompson nije loš zato što pjeva patriotske pjesme – on je loš jer zamagljuje stvarnost i cementira prošlost kao jedinu dozvoljenu budućnost. Njegov kulturni horizont je plafon iznad kojeg hrvatsko društvo ne zna, ne želi ili ne može.

Na društvenoj osi, imamo fenomen shizofrenije: društvo koje očajnički traži sigurnost – čak i lažnu – i koje se kolektivno prepušta osjećaju stabilnosti, iako zna da stabilnost vodi nestajanju. Hrvatska demografski nestaje, mentalno stagnira, a politički kruži u zatvorenoj petlji iste elite, istih obećanja, istih prevara. HDZ je postao metafora za sve što ne valja – i svejedno pobjeđuje. Zašto? Jer u društvu bez alternative, i laž izgleda kao istina, i besmisao zvuči kao spas.

Zato i zaključak mora biti ciničan, ali istinit: HDZ je vrhunac hrvatske političke misli, a Thompson vrhunac hrvatske masovne kulture. Oni su odraz kolektivne svijesti koja ne zna za emancipaciju, koja ne traži promjenu, već potvrdu. HDZ kreira hrvatske probleme, Thompson naizgled kritizira tvorce problema, a onda HDZ nabavlja braniteljima ulaznice za koncert na kojem će se plakati zbog istih tih problema. Zatvoreni krug simbolizma.

Hrvatska ne može bolje – jer ne želi bolje. HDZ i Thompson nisu problem, oni su simptom. I dokle god hrvatsko društvo traži sigurnost u himni, a ne u pravdi; u pjesmi, a ne u politici – dotle će padati, ali uz osjećaj da leti.

Upravo to je tragedija: stabilno nestajanje, uz ritam pjesme iz prošlosti.