Za jednog političara, moglo bi se reći da je to bio tragičan život. Prepun teških razočarenja, nasilja, progona i neispunjenih ideala. Život Svetozara Pribićevića, političkog predstavnika Srba iz Hrvatske, u turbulentnim vremenima prvih decenija XX vijeka i nije mogao biti drugačiji. Od oca Vase, učitelja iz sela Glavičani pored Dvora na Uni i majke Hristine, Svetozar Pribićević je rođen 26. oktobra 1875. u tadašnjoj Kostajnici (današnjoj Hrvatskoj Kostajnici), uz trojicu braće, Adama, Milana i Valerijana.
Na studiju matematike i fizike u Zagrebu Pribićević je pripadao krugu napredne omladine. Svoje političke poglede iznio je 1897. u programskom članku „Misao vodilja Srba i Hrvata“ (u almanahu Narodna misao) u kojem je zastupao gledište da su Srbi i Hrvati jedan narod, bez obzira na njihovu različitost. U tom smislu je zajedno sa Stjepanom Radićem 1900. godine pokrenuo Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine. Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju koja je bila važan faktor političke sloge Hrvata i Srba toga vremena. Kao trn u oku hrvatske političke desnice, Pribićevića su, zajedno s njegovim koalicionim partnerom Franom Supilom, pretukli frankovci 1909. godine u centru Zagreba. Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, u Kraljevini SHS, Pribićević je i dalje zastupnik jugoslavenskog integralizma, s idejom „narodnog jedinstva Hrvata i Srba“. Bori se protiv federalističkih stavova svog dojučerašnjeg druga Stjepana Radića i zajedno sa Ljubom Davidovićem osniva Demokratsku stranku.
Polako međutim shvaća da bi centralizam Srpske radikalne stranke i Nikole Pašića mogao naštetiti Srbima u Hrvatskoj pa, i dalje na ideji unitarizma, osniva Samostalnu demokratsku stranku. Razumijevajući sve više da je neriješeno nacionalno pitanje kamen o vratu nove države Srba, Hrvata i Slovenaca i boreći se protiv prevage monarhističkih ideja u Hrvatskoj, Pribićević se 1927. ponovo priklanja Stjepanu Radiću i ideji federalizma. Zajedno s njim osniva Seljačko-demokratsku koaliciju. U trenutku atentata poslanika Narodne radikalne stranke Puniše Račića, na poslanike Hrvatske seljačke stranke, u beogradskoj skupštini, 20. juna 1928. godine, Pribićević sjedi, rame uz rame, uz Stjepana Radića koji je tada smrtno ranjen, ali u kiši metaka, koji pogađaju još četiri HSS-ova zastupnika, Pribićević ostaje neozlijeđen.
Već 5. jula 1928. godine, dok Radić leži na samrti, kralj Aleksandar je sastavio prijedlog razgraničenja s Hrvatima, putem amputacije svih hrvatskih teritorija na kojima žive Srbi i predaje ga Pribićeviću. Iznenađeni Pribićević jetko odgovara kralju: „Veličanstvo, vi ste jedini kralj u cjelokupnoj historiji koji hoće da smanji sopstvenu državu.“ Kraljev prijedlog ne samo da nije prihvaćen nego je razbuktao još veće strasti, a Seljačko-demokratska koalicija izdaje svoju rezoluciju koju potpisuju Pribićević i tada još živi Radić, u kojoj se u kraljevini traži autonomija za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.
Uspostavom Šestojanuarske diktature 1929. godine za Pribićevića nastupa period sloma njegovih političkih ideala i vrijeme lične kalvarije. Prvo je bio interniran u selo Brus podno Kopaonika, a nakon toga je izgnan u Čehoslovačku, odnosno Francusku. U Parizu piše knjigu na francuskom jeziku, „Diktatura kralja Aleksandra“, ali i „Pismo Srbima“ (1933.), u kojem se zalagao za sporazum Srba i Hrvata na osnovu ravnopravnosti obaju naroda: „Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite trzavice, međusobne sukobe i ratove, koji bi se na kraju katastrofalno završili za oboje“, pisao je proročanski u tom pismu. Svetozar Pribićević umire bolestan, slab i razočaran, u Pragu, 15. septembra 1936. godine. Kako bi se, na primjer, danas osjećao Svetozar Pribićević i kakvi bi bili stavovi o njemu? Najvjerojatnije bi bilo onako kao i onda: Pribićević bi bio teško razočaran odnosima među tim sličnim narodima na ovom komadiću jugoistoka Evropa, a hrvatska i srpska politička desnica jednako bi ga prezirali.
