Njemački filozof Fridrih Niče je jednom rekao: „Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti.“ Ovaj mislilac je u svoje vrijeme živio u Beču, četiri tramvajske stanice udaljen od malog hotela u kojem je tada živio i umro Stefan Mitrov Ljubiša. Moguće je da su obojica odlazili u kafe „Landtman“ u ulici Ringštrase, u kojem se do danas služi odličan mus od kestena ili u kafe „Central“ sa svojim melanž kapučinom, u kojem su se par decenija kasnije sastajali Lenjin i Trocki i maštali kako će kad-tad Rusiju okrenuti na glavu. A tu je negdje sigurno prolazio i Ljubiši blizak, Vuk Karadžić, kao i mnogi drugi balkanski prognanici, izbačeni iz političkih sistema ili iz duha vremena. Ipak, Niče i Ljubiša se nikada nisu sreli. Da jesu, imali bi šta jedan drugom da kažu o narodima koji se sjećaju prošlosti, kao zaloga za bilo kakav pogled u budućnost.
Jer, Stefan Mitrov Ljubiša, kao javna osoba, narodni tribun i intelektualni poslenik, konačno i kao pisac, Srbin iz Budve po porijeklu i kozmopolit po najdubljoj ljudskoj orijentaciji, insistirao je baš na tome, i u političkom i u kulturalnom smislu – na tradicijskoj osnovici koja stvara, kreira i gradi jednu narodnu zajednicu. Ako bi se takva zajednica, na primjer, gradila na pukoj ideologiji, nacionalnoj, socijalnoj ili vjerskoj, to bi bilo krivo, kao što to kaže Aleksis de Tokvil, a i Aleksandar Jerkov, u predgovoru knjige prve Ljubišinih sabranih djela. U takvu ideološku zajednicu sam Ljubiša nije vjerovao. Tokvil kaže da je u društvima „to što je u njima najdublje demokratsko, posljedica ne egzekutivne političke volje vladara ili režima, nego običajnosti koja se razvija u horizontu jedne zajednice.“ Vezano za demokraciju, koja se kao što vidimo danas izvrgnula u bljutavu tehniku „vladanja bez naroda“, Ljubiša je vjerovao u narodni imaginarij, mudrosti, samorefleksiju i dobronamjerne veze različitosti unutar jedne narodne cjeline, a ne u samoopijajuće političke dogme. Odnosno, da se opet malo približimo današnjem vremenu, Jerkov kaže za Ljubišu da je on „za života bio oblagan i namučen tako i toliko da bi lako razumeo i ovu današnju pometnju uma, duha, dobrih običaja i osnovnog ljudskog reda, u koji spada i to da znaš ko si i šta si.“ Da li mnogi od nas znaju danas ko su i što su, ne samo u nacionalnom ili vjerskom smislu, nego u onom bitno ljudskom? Ili ih je baš briga? Na građenje takve duhovno historijske pometnje i njene posljedice, nastavlja dalje Jerkov, „nikada ne bi pristao ovaj Srbin koji je Crnogorac, Južni Sloven, predjugosloven, primorac, Dalmatinac, Mediteranac, ovaj čovek od ugleda, čojstva i pera, tolerancije i širine“. Ovaj čovjek kojeg su u njegovo vrijeme, ali i kasnije, jedni nazivali Stefan, drugi Stjepan, a treći Šćepan…
Dragocjen i u današnjem vremenu
Stefan Mitrov Ljubiša u današnjem vremenu koje je u najmanju ruku iskočilo iz zgloba, kako je to proročanski prije 600 godina govorio Šekspir, takav Stefan Mitrov Ljubiša djeluje kao zalutali metak iz prošlosti, ali je on sada važan kao šlagvort ili citat, kao dokaz mnogočemu što se danas događa. Utopijski rečeno, važan je kao svojevrsni melem, koji bi se mogao prisloniti uz često uspjenjene ratove svih sa svima, koji iz svojih rovova izaći ne znaju. Jer, danas je sve postavljeno na glavu, u tzv. kulturi otkazivanja, uz mnogo buke i bijesa, ostrašćenih međusobica i prezira današnjeg vremena prema svemu što je bilo prije, praktički do jučer, kao starom i nazadnom.
Zato je Stefan Mitrov Ljubiša interesantan u ovome vremenu, ali na krajnje autsajderski način, jer bi ga se brzo odrekli i jedni i drugi i treći. Njegove riječi, o identitetu, tradiciji i izvorištima kulture, bile bi bez sumnje prezrene, ali bi također bile, tek uz samo malo mudrosti, uz neki sada već nedostižni cum grano salis – danas životno dragocjene. Da li išta i itko može pomoći današnjem vremenu punom negativne energije, u kojem se nikoga u ništa ne može uvjeriti, jer nova tehnologija juri sve brže i nema vremena za sporu misao koja nastaje iz dubine iskustva i sudbine, u današnjim ratovima koji brišu sve pred sobom, a pacifiste u njima u pravilu strijeljaju pred zoru, u doba umjetne inteligencije koja je profitabilnija od živog ljudskog stvora i u toliko zagađenoj stvarnosti, u kojoj za 50 godina više ništa od ovog svega neće više biti važno. Onda, kako se često citira Krleža „kada nas definitivno više neće boljeti zubi“.
Sam protiv svih u borbi za slobodu i pravo
Učinimo ipak beznadežno aktualnim stavove Stefana Mitrova Ljubiše, nekako u dva dijela. Prvo, svima je poznata Ljubišina dugogodišnja politička djelatnost, kao bokeljskog poslanika u Dalmatinskom saboru u Zadru, jedno vrijeme i njegovog predsjednika i predstavnika tog sabora u Carevinskom vijeću u Beču, koji se borio protiv talijanizacije Dalmacije, za prava bokeljskih Srba i za slobodu u korištenju srpskohrvatskog jezika u slavenskom Primorju. On je u tom zadarskom saboru često bio tzv. lice koje smeta, remetilački faktor ili persona non grata, kako se to nježno kaže. U tom smislu poznate su i njegove dramatične riječi u istom Saboru, u trenutku kada je Ljubiša sa svim što je i kako je mislio, govorio, osjećao i djelovao, bio sam protiv svih: „Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb pravoslavne vjere. Ja, komu je srpsko znamenje upečaćeno na čelu, braniti ću pogaženo pravo i slobodu svojih sunarodnika dok mi pod grlom kuca!“, uzviknuo je na tom saboru Ljubiša. Ključne riječi su sloboda i pravo. Dok je borba za ljudska prava još nešto vrijedila, definicija ljudskih prava, po riječima profesora političke filozofije Žarka Puhovskog, glasila je jednostavno: svi ljudi imaju prava. Ljubiša u tom trenutku brani neku slobodu i neko pravo na određenu važnost, jer mu je ta važnost upečaćena na čelu. On brani pravo svog postojanja, ne osporavajući drugome pravo njegovog postojanja i brani pravo na svoje narodno ime, ne negirajući tuđe ime.
E sad zamislimo da je te riječi: „Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb pravoslavne vjere. Ja, komu je srpsko znamenje upečaćeno na čelu“ i dalje, Ljubiša rekao danas na kakvom visokom političkom ili državnom forumu, bilo gdje na Balkanu ili u Evropi. Bio bi automatski proglašen za nacionalistu i uz veliki prezir razvučen po novinama, medijima i kuloarima svih fela. On, koji se potrudio da prevede Gorski vijenac s ćirilice na latinicu, da bi ga mogli čitati i drugi, a ne samo Srbi i koji je objavljen u Zadru 1868. godine.
U tom smislu poznato je, naime, da je Ljubiša rekao i još nešto, što ga u današnjoj atmosferi buke i bijesa ne bi spasilo, a što jest bio stvarni kredo njegovog djelovanja: „Ono što jedan vijek smatra utopijom, u drugome postane seljačka istina. Teško onoj duši koja je posijala kukolj među Srbima i Hrvatima, među katolicima i pravoslavnima, jer je to omelo nagli razvitak ukupne narodnosti i jezika. Bože, daj, da skoro započeti u starome Dubrovniku list ‘Slovinac’ obustavi bratsku neslogu i povrati davni sklad!“, govorio je Ljubiša. Jedan od paradoksa današnje situacije jest u tome da Ljubiša u ovome vremenu ne bi mogao insistirati niti na svom identitetu ali niti na pruženoj ruci drugima i drugačijima, jer danas očito nije vrijeme mira nego vrijeme mržnje. I to ne samo u radikalnoj situaciji rata kakvog gledamo, nego mržnja, gonjena otprilike istim mračnim zlom kojim na primjer Šekspirov Jago mrzi Otela, bez bilo kakvog posebnog objašnjavanja, ta negativna uništavajuća energija i zluradost, ispunjavaju naše vrijeme, od trenutka kada se ujutro probudimo do časa kada navečer, slomljeni od svega toga, liježemo u krevet. Ta solna kiselina ogorčenja prema svemu i svačemu naprosto je svuda oko nas. Stefan Mitrov Ljubiša završio bi u ovom vremenu, sa svojim stavovima o pravima na vlastito ime i slobodi za sve ljude, u kakvom strogo čuvanom egzilu za strance, da iz njega nikada ne izađe. Usput, nedavno je sadašnji glavni tajnik UN-a Antonio Gutereš rekao da su današnji glavni sijači mržnje u svijetu društvene mreže, ne spominjući uopće rat u Ukrajini, želeći time reći da se kupamo u zlonamjernim mislima i bez toga rata. Stefan Mitrov Ljubiša bio bi danas previše laka meta, gotovo poslastica, za crne barone današnjih komunikacija.
Antropološka histerija i robovi slobode
Drugi paradoks ovako zamišljene situacije jest u tome da je u ovom vremenu gotovo nemoguće govoriti o svom identitetu, zato što je taj identitet, u eri galopirajuće relativizacije svega, izbrisan i suvišan. Svijet i ljudi u sveopćoj eri moderniteta na sebe gledaju kao na individualistički razbijene jedinke bez bilo kakvog uporišta, i to im se u vremenu kada možeš biti svako i niko, u doba sveopće političke korektnosti dovedene do bijelog sjaja – neobično sviđa. Ti današnji ljudi, koji rintaju od devet do pet, od kuda god dolazili, kao svojevrsni robovi slobode, jurcajući od jedne do druge tačke na zemaljskoj kugli po bjelosvjetskim korporacijama, kao i njihova aerodromska djeca, od Rejkjavika do Singapura i natrag – pretvaraju se u pet i pet popodne u jedno te isto pleme, bilo gdje u svijetu, koje se predaje užitcima na globalnoj žurci „do krajnjih granica svojih snaga, ne pitajući se što će biti sutra“, kako to u svoj knjizi „Kritika ciničkog uma“ razumije njemački filozof Peter Sloterdijk.
Ljubiša je bio bez sumnje istinski kozmopolit, spreman pristupiti svakome, ne zaboravljajući da je njegov identitet, kao i svaki drugi, kakav god bio, negdje utemeljen i proizlazi iz kulture iz koje je, kao i bilo tko drugi, kako god se ta kultura zvala, potekao.
Zar nešto slično nije govorio i Martin Luter King, boreći se za prava Afroamerikanaca u Americi. „Prije nego što sam bio vođa za građanska prava, bio sam propovjednik Evanđelja. Ono što ja radim u ovoj borbi, kao i mnogi drugi, proizlazi iz mog osjećaja da se sveštenik mora brinuti o cjelokupnom čovjeku“, kazao je Martin Luter King. Ključna njegova riječ, ali i čitave ljudske historije je cjelokupni čovjek. Taj cjelokupni čovjek kod Ljubiše živi tako da se on, insistirajući na pravima svog nacionalnog etniteta, zalagao se da se „obustavi bratska nesloga i povrati davni sklad među Hrvatima i Srbima, katolicima i pravoslavnima“, a Martin Luter King, insistirajući na pravima Afroamerikanaca, sanjao je, kao što je rekao u onom čuvenom govoru, da će „jednoga dana na crvenim brdima Džordžije sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom“. Martin Luter King je za ove riječi dobio Nobelovu nagradu za mir i metak bijesnog atentatora u Memfisu. Što bi danas dobio Stefan Mitrov Ljubiša, kada bi njegove riječi o bratskoj slozi, izgovorene na bilo kojem trgu na Balkanu, izazvale bučno negodovanje većine, jednako kao i u bilo kojoj metropoli, kako već vidimo da danas stvari stoje u svijetu?
Danas, dakle, živimo u kaosu antropološke histerije na mnogo načina. Nacionalne i vjerske podjele, kod nas i u svijetu, samo su mali komad tog otrovnog kolača. Ključno pitanje našeg opstanka danas, jednako kao i dileme između miroljubivosti ili mržnje, nuklearnog rata, ekološke katastrofe ili pametnih telefona, jest kako mi, na tragu Ljubišinih kulturalnih i političkih stavova 150 godina ranije, uopće razumijemo danas sebe i ljude oko sebe? Jer, u ovom vremenu se zaista teško snalazimo, pa se onda pitamo o kakvom identitetu možemo govoriti ako zapravo ne postoji istinska društvenost? Novi paradoks je u tome da sada više ne živimo u sjeni nekadašnjih opasnih društvenih ideologija, već u neodređenom prostoru bez okusa i mirisa, u limbu jednog globalnog stroja kojeg hrani svjetski kapital u vlasništvu ne više od 20 ljudi. Mi smo u današnjem globalnom selu, digitalno povezani svi sa svima, usamljeniji nego ikada do sada. Talijanski filozof Đorđo Agamben to svjetsko selo zove globalni logor. Naša društvenost se sada ogleda jedino u konzumerizmu, koji je smišljen zato da bi njime upravljao netko tko iz njega izvlači sve više novca i moći. Našim potrebama ne upravljamo mi nego neko drugi. Izgubili smo bitku s profitom, rekao je nedavno sociolog Edgar Moren, odnosno izgubili smo bitku s dehumanizirajućom umjetnom inteligencijom, kako je prije smrti najavio fizičar Stiven Hoking.
Još nepročitana Ljubišina poruka
Stoga ono što u novovjekovnom redu stvari postaje problem, nije samo to, kao u Ljubišinom vremenu, da li je netko Srbin, Hrvat, Crnogorac ili nešto četvrto, nego pitanje što je taj čovjek uopće. Historičar David Engels smatra da se Evropa već dugo vremena nalazi u „identitetskoj krizi“, zato što se u dobroj mjeri odrekla svojih kulturnih korijena, na kojima je insistirao Ljubiša. Čupanje tih korijena, smatra Engels, onemogućava nam vjerodostojni susret s budućnošću, o čemu je govorio Niče s početka ove priče. Posljedice te vrijednosne preorijentacije, smatra Engels, metastazirale su s propašću tradicionalne porodice i pada nataliteta, do povećanja kriminala, masovnih imigracija i pada standarda obrazovanja. „Društvo u kome bi živjeli ljudi, samo kao pojedinačni maksimizatori vlastite koristi, oslobođeni stega prošlosti i obaveza djece i porodice, ne bi bilo u stanju da opstane“, zaključuje Engels. Ta civilizacijska erozija i rastakanje temeljnih vrijednosti je historijski proces dugog trajanja. Ljubiša je krajem 19. vijeka vjerovao u solidarnost, u ono što danas izaziva u najmanju ruku grohotan podsmijeh. Ljubiša nije bio oslonjen na šarmantni bečki nedostatak svih vrijednosti, kako zapaža njegov biograf Jerkov, nego na nedavnu prošlost i predanja iz ranijih vjekova, na historijsku mudrost opstanka, tegobnog života, očuvanja slobode i borbe za nju, na smisao običaja i pouka koje u čovjeku bude snažan moralni osjećaj istrajnosti. Probajte danas u bilo kojem kafiću nekome tumačiti o Ljubišinoj historijskoj mudrosti opstanka, tegobnom životu i moralnom osjećaju. Mladi ljudi danas ne znaju ni tko su bili Lorens Olivije ili Ljuba Tadić, a kamoli šta drugo. Jednako tako se Bodler protivio Parizu kao „nemani grada“, Dostojevski je gledao gotovo metafizički sumrak ljudskih i božanskih vrijednosti u Rusiji, Krleža je između dva rata pisao o praznoglavom turističkom stampedu koji je okupirao Sikstinsku kapelu u Rimu (zamislimo kako je tek danas), a Vladislav Petković Dis je tužno pjevao o „trulom zadahu propadanja“. Ili, kako se sasvim aktualno pita talijanski filozof Franko Berardi Bifo, analizirajući bezumna i masovna ubistva koje čine mladi po školama na Zapadu: „Šta da se radi kada se ništa ne može učiniti?”
Ljubiša je živio i umro kao narodni borac, a danas se živi i umire u usamljeničkom ogorčenju i depresiji. Danas su Ljubišine vrijednosti tek zagubljena fusnota, u moru svega onoga što je čovjek kasnije, do danas, smislio, napisao, izgovorio i učinio. Možemo li se nekako prisjetiti te Ljubišine poruke, jedne od mnogih drugih, ne bi li se nekako vratili sebi i došli kući? Danas više ne vjerujem u popravljanje pojedinca i svijeta tek racionalnom analizom uma. U civilizaciji toga uma, naime, došli smo do tužnog ruba na kojem danas stojimo. Iza nas su svi popljuvani glasnici, među koje spada i Stefan Mitrov Ljubiša, a ispred nas su jedino Bog ili pakao, odnosno samo jezivo ognjeno iskušenje, koje će nas ili iskupiti kao ljudska bića ili će nas strovaliti u ništavilo. Ipak, šta god da se desi, na našim leđima je još uvijek život kao zadatak, ili kako kaže junakinja Irina iz Čehovljeve „Tri sestre“ s kojom bi se sigurno složio i Ljubiša: „Doći će vreme kad će svi saznati čemu sve ovo, čemu sve te patnje i neće onda više biti nikakvih tajni, a donde treba živjeti i treba raditi, samo raditi!“
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine
