Srpski jezik – teško izgovoriti u Hrvatskoj

Piše: Olivera Radović

Odgovori na pitanje koji je maternji jezik Srba u Hrvatskoj nisu nimalo jednostavni. Dve trećine izjašnjenih Srba na prethodna dva popisa stanovništva izjasnilo se da im je maternji jezik hrvatski. Samo jedna trećina je navela "hrvatsko-srpski", "srpsko-hrvatski" ili "srpski"
jezik srba u hrvatskoj
Naslovna fotografija: Nel Pavletić/PIXSELL

Ko je Srbin, pisaće ćirilicom makar bio poslednji Srbin na svetu, ili poslednji čovek koji piše ćirilicom, bez obzira na to kako se piše u Srbiji. Ćirilica je za Srbe deo nacionalnog identiteta. Ona kulturološki i simbolički povezuje Srbe u prostoru, vremenu i društvu. Ljudi sa slabijim ličnim i nacionalnim samopoštovanjem spremniji su da se odreknu neke komponente identiteta – izjavio je pre nekoliko meseci akademik i ugledni slavista Predrag Piper u razgovoru za P-portal.

Poslednji Srbi u Hrvatskoj, međutim, ne gledaju jednostavno na ovo pitanje. A još su manje jednostavni odgovori na pitanje koji je to njihov maternji jezik, kako ga imenuju. Jednima je merilo standardni jezik koji se danas uči u školama, drugima onaj koji su nekada učili, trećima nacionalni predznak. I dok je standardni jezik po pravilu konstrukt, stvar dogovora, izgleda da na ovim prostorima prepunim istorije naziv maternjeg jezika ne može lako da se dogovori. Ili izgovori.

Duboko verujući u značaj i moć jezika, Piper nije imao razumevanja za “složene situacije”, kako smo često skloni da nazivamo različite kompromise. “Živeli smo bez države, ali u tvrđavi vere i jezika, izvan koje bismo ostajali bez duše, i nestajali”, govorio je. Šta to znači za preostale Srbe u Hrvatskoj? Koja je tvrđava njihovog identiteta i da li su jezik i pismo i dalje jedna od njegovih okosnica? Dve trećine izjašnjenih Srba na prethodna dva popisa stanovništva izjasnilo se da im je maternji jezik hrvatski. Samo jedna trećina je navela “hrvatsko-srpski”, “srpsko-hrvatski” ili “srpski”.

Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL

– Nema eksplicitnog odgovora zato što nije moguć – kaže za P-portal Čedomir Višnjić, urednik u SKD-u Prosvjeta.

– Budući da jezik Srba iz Hrvatske ne postoji kao jedinstvena praksa, budući da se jako razlikuje čak i na nivou svih ovih ljudi iz male srpske zajednice, kako je polupodrugljivo i prijateljski zovemo, da se razlikuje generacijski, to je jedna situacija koju je nemoguće ozakoniti i nemoguće objektivno imenovati – ističe Višnjić.

Budući da jezik Srba iz Hrvatske ne postoji kao jedinstvena praksa, budući da se jako razlikuje čak i na nivou ljudi iz male srpske zajednice i generacijski, to je jedna situacija koju je nemoguće ozakoniti i nemoguće objektivno imenovati – ističe Čedomir Višnjić

– U časopisu “Prosvjeta” smo nastojali da okupimo autore s cijelog jugoslavenskog prostora, koji tkaju na više razboja. Poneki se za onu sredinu prilagođavaju i pišu ekavicom, neki su trajno prešli na ekavicu, mi dakle objavljujemo ljude onako kako pošalju tekst. Kada pitaju kako da pošalju, kažemo im da pišu onako kako pišu – samo bez pretjerivanja. To je moja formulacija i moje dodavanje – bez jezičnih noviteta iz 1990-ih, nekakav normalan hrvatsko-srpski i većina ljudi to poštuje – kaže urednik časopisa “Prosvjeta” Čedomir Višnjić o jezičnoj politici u časopisu, ali i u izdavaštvu Prosvjete.

jezik srba u hrvatskoj
Čedomir Višnjić, foto: Jovica Drobnjak

Ipak, ako se odmaknemo od zakonitosti književnog/standardnog jezika, ako prihvatimo da jezik Srba u Hrvatskoj nije kodifikovan kao samostalan i ako elimišemo strah kao faktor prilikom izjašnjavanja stanovništva na popisu (jer ako je neko već jasno naveo srpsku nacionalnost, nema mnogo ubedljivih razloga da isključivo iz straha i jezik ne imenuje srpskim), čini se da je Srbima u Hrvatskoj od jezika kao identitetskog uporišta ostao samo znak pitanja.

– Ljudi prema jeziku uglavnom imaju pasivan odnos, oni primaju ono što im se nudi preko medija, obrazovanja. Iskustvo Srba iz Hrvatske je određeno vanjskim činjenicama, nije promicano nikakvom vrstom obrazovanja i nikakvom vrstom formalnog pritiska, tako da je tu sloboda potpuna – podseća Višnjić i dodaje da je različito imenovanje posledica različitih životnih i svakih drugih iskustava.

– Da ste me pitali kao osnovnoškolca ili gimnazijalca koji predmet imam sljedeći, rekao bih – hrvatski. Srpski jezik je tek posljednja faza u nazivu mog maternjeg jezika. Kao i većina Srba iz Hrvatske, tu nedefiniranu i nekodificiranu temu sam nazivao nekad hrvatsko-srpskim, a nekad, kad bih bio malo više nacionalno raspoložen, srpsko-hrvatskim, ali to je za mene u suštini bio jedan jezik i ostao jedan jezik. Samo što ja svoju slobodu korištenja jezičkog fonda i tog zajedničkog jezičkog blaga danas po svom pravu zovem srpskim jezikom. Ne mogu biti ni precizniji ni pošteniji od toga. Svoju slobodu imenujem danas nacionalnim imenom – tvrdi Višnjić.

Slobodu imenovanja i slobodu i umetnost korišćenja jezika kao retko ko od savremenika koristi pesnik i esejista Đorđe Matić.

– Kad se hoću izraziti najtočnije i najbliže sebi, onda je to ona varijanta hrvatskog ili kako se zvao također srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog kakva se govorila i pisala prije rata, varijanta gdje su se slobodno miješale riječi i pojmovi koje danas ovdje u Hrvatskoj kirurški precizno i nasilno razdvajaju jedne od drugih. Hrvatski jezik danas je okljaštren, reduciran, osiromašen. On se pomalo oslobađa prošlih godina, vidim, ali u mnogim medijima i dalje traje nasilje tog umjetnog, “vještačkog” jezika kojim nitko ne govori – primećuje Matić.

jezik srba u hrvatskoj
Đorđe Matić, foto: Autograf.hr

– Paradoksalno i krajnjom ironijom historije, stvar takođe tragična, a veličanstvena – iako možda slaba utjeha jeste to da je hrvatska kultura, štoviše da su Hrvatska i hrvatski identitet nemogući bez srpskog. I to Srba iz Hrvatske kao negdašnjeg konstitutivnog naroda, koji je i brojčano postajao sve veći. Ali čak i danas – što nitko skoro neće da prizna – hrvatski identitet i kultura mjere se upravo po tom “odsutnom prisutnom”, po toj utvari, po “aveti”, po nevidljivoj prisutnosti koja se stalno provjerava i traži da nije možda tu – od jezika najprije pa do kulture i društva – tako se formira čitava slika o sebi. To je usud i ukletost ove državne i kulturne formacije koja je nastala prije trideset godina – smatra Matić.

Oko naziva svog maternjeg jezika nema dileme, kaže da je to i formalno i po osećaju – hrvatski.

– Kad smo bili djeca, zvali smo ga “naš”, a u školi službeno je u imeniku s ocjenama pisalo “hrvatski ili srpski jezik”. Naravno, kad kažem hrvatski, to nužno podrazumijeva i srpski. Srpski jezik, ijekavska varijanta Vukova, kodificirala je ono što se zove standardni hrvatski jezik danas. Ali iako ta dva jezika nisu ista, ona su i nerazdvojiva, međusobno prožeta historijski, kulturnim i jezičnim iskustvom pretapanja i prelijevanja, posuđivanja i vraćanja – to nije nikakva idealistička, afirmativna postavka, nego ponovo činjenica, materijalna. I zbog toga i tragičnija. Svoj jezik zovem hrvatskim jer sam odrastao prije svega u gradskom, zagrebačkom dijalektu i idiolektu, prožetim kajkavizmima i njemačkim posuđenicama, a vezan sam lično i korijenima za kajkavske dijalekte, kako sjeverne Hrvatske, tako i zapadne, Gorskog kotara odakle dijelom vučem porijeklo. Vezan sam također za čakavski dijalekt, istarski i dalmatinski – ističe Matić koji u svojim tekstovima smelo i redovno meša pojmove i reči iz različitih standardizovanih i nestandardizovanih diskursa, smatrajući to jedinim zdravim pristupom.

Na istoku Hrvatske situacija je znatno jasnija i drugačija u odnosu na ostatak zemlje. Đorđe Nešić, književnik i upravnik Kulturnog i naučnog centra “Milutin Milanković” u Dalju, svoj maternji jezik naziva srpskim i nema nikakvih dilema oko toga. Ipak, naglašava da je svestan složenosti situacije, pogotovo za Srbe koji žive zapadnije od Slavonije. Njegov pak stručni sud bliži je tezi o jednom lingvističkom i četiri politička jezika.

– Srpski i hrvatski se razlikuju nekih tri posto u leksičkom fondu, što je jako mala razlika da bi se lingvistički smatrali dvama jezicima – ističe Nešić.

To što se na poslednjem popisu znatan deo Srba izjasnio da im je maternji jezik hrvatski smatra i posledicom zbunjenosti.

– Neposredno izjašnjavanje pred popisivačima nije stvar ni struke ni poznavanja jezika i jezičke materije nego ima tu političku konotaciju koja ide od amplitude da je to hrvatski jezik do nečega što je nekada bilo srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski i sve ostale varijante dvosložnih naziva kako su se nazivale u jednom periodu – objašnjava.

Đorđe Nešić

Da politika i ideologija nisu samo danas moćan faktor koji utiče na izjašnjavanje, a postupno i na oblikovanje zajednice, već su to bile i u ranijim razdobljima, smatra i Matić.

– Srbi su se u ime zajedništva, u ime jugoslavenstva, kojega su hrvatski Srbi bili pak najizrazitiji eksponenti, odrekli i ćirilice i vjere i nacije. Danas kad su većinu Srba istjerali iz ove zemlje, vidim da naše organizacije insistiraju na učenju ćirilice, s pravom. Kakvo je to bogatstvo imati dva pisma! I to takvo prelijepo, božanstveno pismo kao što je ćirilica. Za ovo što nas je ostalo pak, ključno je učiti to pismo. Nismo brojni nigdje, zato čuvajmo to što imamo – poručuje Matić, koji u razgovoru o identitetu Srba iz Hrvatske iznad svih drugih iskustava i činilaca ističe – iskustvo genocida.

– Biti Srbin znači pripadati narodu koji jedini na ovim prostorima, kako se to eufemistički zove – u Jugoslaviji dakle – ima iskustvo genocida, pokušaja potpunog i dosljedno provođenog istrebljenja. Ta neizreciva i do danas neshvatljiva i neshvaćena tragedija, taj nepojamni zločin jedna je od četiri glavne točke historijske od nastanka čitavog srpskog naroda do danas, a Srbe u Hrvatskoj obilježio je, dakako, više od svih događaja kroz sva stoljeća otkad se pišu ovdje – smatra Matić.

Jezička sloboda usko je povezana s političkom, a dok zvanična politika tvrdi da manjinski jezici obogaćuju kulturu u praksi je, međutim, drugačije. Ali u praksi je odvajkada bilo drugačije. Da su Srbi iz Hrvatske prolazili i kroz složenija i izazovnija istorijska iskustva nego što je današnje potvrđuje nam i arhimandrit Danilo Ljubotina.

– Za nas je teško bilo i za vreme Mletačke Republike, naročito u Dalmaciji i Istri, vladala je politika unijaćenja i nasilnog prelaska na katoličku vjeru, a, kao što piše i Simo Matavulj, mnogi su se odricali vjere zarad hleba. Mi smo živjeli u onim zemljama u kojima smo živjeli kroz istoriju, prihvatali smo sva osnovna načela svih država i služili smo napretku i boljitku tih država i tih sistema kakvi su bili, ali je uvijek postojao pritisak na nas. Period komunizma je sve relativizirao, od početka FNRJ imali smo udžbenike, u Hrvatskoj je štampan bukvar za srpski dio naroda, onda smo bili narod, tek kasnije manjina. Ja kad sam išao u prvi razred, imali smo bukvar, a ne početnicu i mi smo prve tri godine učili ćirilicu, a onda poslije latinicu… – priseća se otac Ljubotina i ističe da je ipak pravoslavna vera sačuvala identitet Srba u Hrvatskoj.

– Nas je pravoslavlje kroz istoriju spašavalo, a ne države koje su bile tu. Države su nam izlazile u susret u nekom dijelu u kojem su imale potrebe od naše prisutnosti. Tako smo bili uskoci i hajduci za Mlečane, a od Austrougarske graničari krajišnici na širem području ondašnjih država. Vjera i naš način vjeroispovijedanja i pravila kulture pravoslavne vjere sačuvali su da ostanemo ono što jesmo, sve ostalo je bilo dosta relativno. To je ta osnova, imali smo škole, crkvu, groblja, naše pismo je bilo poštovano. Danas smo mali i takoreći beznačajni, kao narod smo istjerani i uništeni. Sad se ljudi vrlo lagano odriču svog pisma, čak tamo gdje je ono najsvetije, odnosno na grobljima – zaključuje.

Danilo Ljubotina

Da ad hok kampanje nisu dovoljne da bi se srpska zajednica oslobodila ili osvestila po pitanju sopstvenog jezika i njegovog imenovanja, slažu se svi naši sagovornici. Srpske institucije tek treba da osmisle strateške zadatke u kulturi, a onda da se i potrude da ne ostanu samo mrtvo slovo na papiru.

– Kako smo u situaciji manjine koja je sve manja manjina i sve manje ljudi pohađa obrazovne oblike, sav napor ostaje na individualnim planovima – smatra Višnjić.

– Neki od nas koji imamo kulturnu misiju održanja i širenja ove kulture svakim se tekstom, svakim istupom borimo da pripadnosti jeziku Matavulja, Desnice i Mrkalja ne ostaju samo retorika i fraza. Nemamo mnogo prostora ni brojčanost, ali radimo što možemo. Mora nešto od toga ostati. Da ne vjerujem u to, ne bih se bavio ovime čime se bavim i ne bih pisao to što pišem, i naročito to kako pišem – zaključuje Đorđe Matić.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: