Kako ćete se izjasniti na popisu – tuš ili kada?

Piše: Olivera Radović / P-portal.net

Kako je danas veroispovest i nacionalnost postala subjektivna karakteristika, teško je i Srbima samima da se odluče. Ovu vrstu slobode dosada je malo ko u ovoj meri konzumirao poput Srba u Hrvatskoj. Kod njih je u najvećoj meri nacionalna i verska pripadnost stvar "osećaja"
bogatstvo različitosti
Naslovna fotografija: Marin Bakić

Svako novo doba nosi i smenu ideja i ideala. Na kolektivnom planu ta smena često prođe u odricanju od prethodne tradicije i čak u gorljivom kontriranju. Mlade ideje najpre se formiraju u suprotnosti prema nekoj referentnoj vrednosti… Tako su se i umetnički pravci smenjivali u žustrom odbacivanju prethodne tradicije i “zabluda očeva”, ali i ideologije, društvena uređenja, države. Neki principi su izgleda svevremeni. Čak i danas kad u naprednijim društvima vlada nekakva sloboda mišljenja, izražavanja, tolerancija… Čak i danas se mnoge istorije, tradicije, nasleđe – poriču kako bi se stvorile neke nove vrednosti.

Kad 27. septembra popisivači budu zašli po domaćinstvima i stanovima da zabeleže koliko je stanovništva, kakvo je to stanovništvo i kako i gde živi, neće se mnogo iznenaditi. Stručnjaci su predvideli okvirni ishod, makar po glavnim pitanjima koja se tiču ukupnog broja stanovnika. Stanovima i domaćinstvima će već malo teže ući u trag i klasifikovati ih. Ne samo luksuzne vikendice, neprijavljene vile političara, pa i terase nedodirljivih estradnjaka sa domoljubnim nabojem…, već će teško biti ući u trag i mnogim građevinama koje pak njihovi vlasnici ne skrivaju zbog poreza i opasnosti od ispitivanja porekla, već im se crvene nalepnice o upotrebljivosti. Teško će biti ući u trag svim tim objektima, bez obzira na to da li se nalaze na potresom pogođenoj Baniji ili na nekim atraktivnim plažama…

Teško će biti utvrditi i položaj u kojem stanovnici obavljaju osnovne higijenske procedure. Na pitanje iz upitnika o tome da li u kupatilu imaju tuš ili kadu, mnogi mogu odgovoriti lažno. Popisivača ne moraju da puste preko praga, mogu mu odgovarati, kako stoji na stranicama Državnog zavoda za statistiku, i “na hodniku ili ispred vrata”, pa on neće moći da proveri istinitost iskaza. Doduše, za davanje lažnih podataka predviđene su kazne, no teško da će one u potpunosti iskoreniti manipulaciji nastrojene pojedince.

Neće biti lako popisivačima ni da detektuju mnoge rodbinske veze. Jer na pitanje o broju živorođene dece neće svim muškarcima biti lako da odgovore, pa čak i da imaju najbolju volju da daju precizan podatak.

Možda će i pokoje neformalno životno partnerstvo sa osobom istog pola biti zatajeno. Ako ispitivani partner proceni da njegova zajednica ne bi naišla na simpatije popisivača ili ako je partnerstvo neobavezno, prolazno, “bez obaveza”. Ona formalna partnerstva su već neko vreme u Hrvatskoj ozakonjena, pa tu neće moći da bude mnogo vrdanja.

A pored neprijavljene luksuzne imovine, porušenih domova za koje malo ko osim nesrećnih stanara mari, pored kada i tuševa i ponekog homoseksualca, popisivači će imati problem i sa utvrđivanjem tačnog broja Srba. Oni su još i najveštiji u zaobilaženju istine. Kako je danas veroispovest i nacionalnost postala subjektivna karakteristika, teško je i Srbima samima da se odluče. Ovu vrstu slobode dosada je malo ko u ovoj meri konzumirao poput Srba u Hrvatskoj. Kod njih je u najvećoj meri nacionalna i verska pripadnost stvar “osećaja”. Drugi obično naslede od roditelja, dedova, predaka tu odrednicu, pa čak i ako ne mare mnogo za nju – iz poštovanja je se ne odriču. Sa Srbima je stvar drugačija, barem sa onima koji su odlučili da je došlo vreme za smenu tradicije i da prethodnu treba zaboraviti i odrediti se prema njoj negativno, jer se ne može pomiriti sa novim tekovinama. Bila ta odluka nametnuta ili je došla prirodnim tokom, oni se kriju, dovijaju, pretvaraju, preobražavaju… Svojoj deci daju neutralna imena koja se mogu podvesti pod različite grupe, kako bi izbegli da budu prokazana. Popisivači ih ne mogu uloviti čak i kad mogu lako proveriti poreklo, krštenice roditelja, natpise na nadgrobnim spomenicima… Jer to je postala stvar osećaja. A osećaji su promenljivi.

Tako dok sa bilborda i novinskih strana različite kampanje i kontrakampanje pozivaju građane da se na predstojećem popisu izjasne na određen način, teško je ne zapitati se koja je svrha popisa ako je već u tolikoj meri prisutan subjektivni faktor, pravo izbora na koji se može uticati običnim bilbordima. Popis stanovništva trebalo bi da služi kao jedan od objektivnih načina da se utvrde nedostaci i moguća poboljšanja javnih politika, da se recimo bolje isplaniraju kapaciteti u zdravstvenim ustanovama ili vrtićima, prevoz i druge sfere života. Međutim, uz uobičajene podatke, određen broj stanovnika suočiće se i sa “osetljivim” pitanjima. A tu neće biti teško da se predstave sa lažnim osećanjima. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj. Etnička i verska pripadnost, kao i maternji jezik, mogu biti osetljiva pitanja u mnogim zemljama i neke države članice Evropske unije čak ne prikupljaju takve podatke prilikom popisa. EU ipak ne sprečava države članice da prikupljaju takve podatke ako smatraju da je to u njihovom interesu.

Zato i ne čudi da se u javnosti najglasnije govori, a kad su Srbi pred popisivačima u pitanju najtiše – o nacionalnoj strukturi stanovništva. Jer tu postoje tradicije sa kojima izgleda treba raskrstiti, koje, koliko god bile neznatne, ugrožavaju novi poredak. Jer nacija je prevaziđeni koncept, staromodan, zastareo. Naravno, srpska nacija, ne i druge. Druge su bogatstvo različitosti.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: