Jezična asimilacija ili strah od identiteta

Piše: Bojan Munjin

Na popisu stanovništva 2001. i 2011. dvije trećine Srba u Hrvatskoj izjasnilo se da im je materinji jezik hrvatski, a u preostaloj trećini sabili su se svi oni koji su rekli da im je materinji jezik “hrvatsko-srpski”, “srpsko-hrvatski” i tek na kraju “srpski”

jezik Srba u Hrvatskoj
20.01.2016., Sibenik - Polemika oko uvodjenja cirilice u skolama u Republici Hrvatskoj.

U četrdeset i pet godina postojanja socijalističke Jugoslavije više od 17 milijuna njenih stanovnika, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, govorilo je, u službenoj upotrebi ili prema vlastitom iskazu, hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik ili pak, i službeno i privatno, neku varijantu hrvatskog ili srpskog jezika. Nakon ratova i nestanka zajedničke države imenovani su posebni jezici u pripadajućim državama: hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski, bez puno glavobolje i dilema u državnim organima. O pitanju da li se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori upotrebljava jedan zajednički jezik policentričnog tipa ili su to različiti jezici, u stručnim krugovima raspravlja se sve do danas. Na trgovima i ulicama diskutira se o tom pitanju žustro, uz nemale političke i nacionalne konotacije, uz povišenu temperaturu i napinjanje vratnih žila.

Još je delikatnije pitanje kojim jezikom govore Srbi u Hrvatskoj. Da li pripadnici ove danas već vrlo malobrojne zajednice – na koju je bačena stigma za odgovornost izbijanja posljednjih ratova i prema kojoj vlada priličan animozitet većinskog naroda u Hrvatskoj – žele, hoće i smiju izraziti stav o nazivu jezika kojim svakodnevno govore? Neki to najvjerojatnije ne smiju, drugi to pitanje guraju pod tepih, a treći su, radi mira u kući, uvjerili sami sebe da ih za to nije briga. Posebna grupa su mladi, koji bi i u drugim varijantama iskazivanja nacionalne pripadnosti, jer takva su danas globalistička vremena, najradije nonšalantno odgovorili da je njihov materinji jezik – engleski. Novi popis stanovništva u Hrvatskoj, koji nam uskoro predstoji ako epidemiološke prilike dopuste, iskazivat će i sljedeće pitanje: Koji je vaš materinji jezik? Što će odgovoriti Srbi u Hrvatskoj?

Prema lingvistima, sociolingvističku sliku jezika Srba u Hrvatskoj karakterizira smanjena demografska vitalnost, medijsko-komunikacijska pasivnost i ograničena prisutnost u školskom sistemu

Pitanje jezika Srba u Hrvatskoj vuče se još iz doba Austro-Ugarske, žuto-crne monarhije početkom 20. stoljeća, iako je krajem 19. vijeka tadašnja dobrostojeća građanska klasa srpske zajednice u Hrvatskoj jezik kojim je govorila nazivala srpskim. U Kraljevini Jugoslaviji službeni jezik za cijelu državu zvao se hrvatsko-srpsko-slovenačkim. U vrijeme NDH i srpski jezik i ćirilica bili su izbačeni iz svake upotrebe, a tek je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u svoje dokumente unijelo odredbu da se u Hrvatskoj govore i hrvatski i srpski jezik. Prvi ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine također spominje hrvatski i srpski jezik kao službeni, dok drugi ustav iz 1963. već govori o hrvatsko-srpskom jeziku na području Hrvatske, odnosno srpsko-hrvatskom u drugim dijelovima zajedničke države. Jugoslavenski ustav iz 1974. i naročito ustav Hrvatske iz 1990. godine jasno naznačuju da je za sve građane Hrvatske službeni jezik hrvatski, osim, kako stoji u potonjem Ustavu, “što se u pojedinim lokalnim zajednicama može uvesti i neki drugi jezik i pismo”.

jezik Srba u Hrvatskoj
Razbijena tabla s dvojezičnim natpisom, foto: Goran Ferbezar, PIXSELL

Srbi u Hrvatskoj su prošli u posljednjih sto godina, i u jeziku i u životu, sve moguće turbulencije koje su ih ne samo obezglavile kao zajednicu nego su im ispod nogu izvukle i osnovne odrednice njihovog kulturnog, jezičnog i nacionalnog identiteta. Ironija sudbine je da te malobrojne Srbe u Hrvatskoj pripadnici s desnog krila političke scene danas zovu “velikosrbima”, a ta zapravo minorna manjina izjašnjava se u pretežnoj većini da je njihov materinji jezik – hrvatski. Zbog svega užasnog što se događalo u posljednjih 30 godina i zbog nesmanjenog animoziteta i mržnje prema Srbima koji se iskazuju u javnosti – ako se pogledaju grafiti, izjave na društvenim mrežama, transparenti i urlici na utakmicama te prijetnje i premlaćivanja poznati iz crnih kronika – Srbi u Hrvatskoj su danas, bez obzira na njihovu gore iskazanu želju da participiraju u jezičnim obrascima većine, zapravo getoizirana zajednica s prilično zatvorenim serijalom kulturnih događanja, manjinskih “srpskih” novina i manjinskih nastavnih programa u nekim školama u Slavoniji. Doticaji s većinskom zajednicom događaju se uglavnom na pravoslavni Božić i Uskrs, kada se s puno kurtoazne srdačnosti obavi ta formalnost, ili pak u nekom “diplomatskom” obilasku pustih srpskih sela i zaselaka za potrebe parlamentarnih izbora ili sakupljanja političkih poena. U takvoj atmosferi jezik kojim govore Srbi u Hrvatskoj, kako god se on zvao, ne može se razvijati na spontan i autentičan način, nego u grču, strahu i s puno neprirodnog hodanja po jajima.

Aleksandar MIlanović

Ako bismo željeli barem malo raspršiti taj lingvističko-politički košmar u kojem žive i stari i novi jezici na prostoru nekadašnje zajedničke države, onda bi vrijedilo postaviti vjerojatno razumno pitanje: Tko je nositelj jezika? Logično bi bilo da je nositelj tog jezika (kao i bilo kojeg jezika na svijetu) onaj pojedinac, grupa ili zajednica koji tim jezikom govore. U tom smislu, takva grupa govornika mogla bi i trebala taj jezik nazvati po svom slobodnom izboru, odnosno imenovati ga onako kako ona želi. Na tu temu pitanje smo postavili upravniku Katedre za srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima na Filološkom fakultetu u Beogradu, prof. dr. Aleksandru Milanoviću.

– Srbi u Hrvatskoj, kao i na bilo kojoj državnoj teritoriji na Balkanu van današnje Republike Srbije, oduvek su govorili jezikom koji se od davnina naziva srpskim. Da su ga i sami Srbi, ali i drugi, na svim teritorijama kroz istoriju nazivali srpskim jezikom, svedoče nam brojni spomenici, od srednjovekovnih pa nadalje. Preimenovanje srpskog jezika u srpskohrvatski (hrvatski ili srpski) odnosilo se na funkcionisanje srpskoga standardnog jezika u jednom trenutku razvoja političkih odnosa Srba i Hrvata, naročito u vezi sa jugoslovenskom idejom. Srbi, naravno, i dalje svoj jezik trebaju nazivati onako kako su ga nazivali vekovima i kako se jezici imenuju po pravilima srpskog jezika, dakle prema imenu naroda, a ne prema imenu država: srpski jezik je jezik Srba, a ne jezik države Srbije – smatra Milanović.

Miloš Okuka, foto: Wikipedia

– Jezik kojim govore Srbi u Hrvatskoj je zapadno krajiška varijanta srpskog književnog jezika, koja je pod stalnim utjecajem hrvatskog književnog jezika i dobrim dijelom određena njegovom standardizacijom – ističe pak Miloš Okuka, renomirani lingvist i profesor na univerzitetima u Sarajevu, Zagrebu i Münchenu.

No u posljednjih trideset godina u praksi se, kao što rekosmo, mnogo toga promijenilo: na popisu stanovništva 2001. i 2011. godine u Hrvatskoj dvije trećine Srba se izjasnilo da im je materinji jezik hrvatski, a u preostaloj trećini su se sabili svi oni koji su rekli da im je materinji jezik “hrvatsko-srpski”, “srpsko-hrvatski” i tek na kraju “srpski”.

O uzrocima takvog stanja i statusu jezika Srba u Hrvatskoj razgovaralo se na ozbiljnom nivou u više navrata u posljednjih dvadeset i pet godina, jer koliko god je srpska zajednica nakon ratova ostala svedena na jednu petinu svog nekadašnjeg broja, jezično pitanje, povezano sa svim jezičnim promjenama u Hrvatskoj i drugdje, nije prestalo biti važno. Tako je na akademskoj sesiji “Razgovor o jeziku Srba u Hrvatskoj” održanoj prije dobrih osam godina, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, SKD-a Prosvjeta i Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rečeno da postoji čitav mozaik razloga zašto Srbi u Hrvatskoj u značajnoj mjeri svoj jezik više ne smatraju srpskim. Jedan od blažih razloga je taj što oni, još iz jugoslavenskih vremena, hrvatski i srpski smatraju jednim jezikom pa je onda hrvatska varijanta za njih samo najnovija oznaka tog istog jezika. Još u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” autori odrednice o hrvatsko-srpskom jeziku, Dalibor Brozović i Pavle Ivić, naznačuju da kao “jedan od potomaka panslavenskog jezika, hrvatsko-srpski pripada zajednici slavenskih jezika, odnosno njenoj južnoj skupini, zajedno sa slovenskim, makedonskim i bugarskim jezikom. Standardni hrvatsko-srpski jezik ostvaruje se u varijantama, odnosno u standardima jezičnih izraza, što je uobičajena pojava u višenacionalnim jezičnim standardima”.

Sam Krleža, gotovo kolokvijalno, govorio je kako su “hrvatski ili srpski jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim…” S tim u vezi, nakon raspada zajedničke države raspao se i zajednički jezik, kako je na tom skupu rekao Milorad Pupovac, a Srbi u Hrvatskoj ostali su na brisanom prostoru, između udaljene srpske kulturne, jezične i nacionalne matice, a s druge strane samostalne države Hrvatske, koja je vodila direktivnu jezičku politiku novog i kroatocentričnog jezika koji je, zbog ratova i zle krvi, morao biti jako različit od srpskog. Nadalje, iako su se lingvistički i sociopolitički standardi bitno razdvojili, obrazovni sistem u Hrvatskoj, na primjer, učinio je normalnim da velika većina djece i mladih (Hrvata i Srba) podrazumijeva da govori hrvatski jezik, pokazujući na taj način, opet razumljivo, lojalnost sredini, kulturi i državi u kojoj su rođeni.

Mate Kapović, foto: Marko Lukunić, PIXSELL

Na kraju, ako se strah pripadnika manjinske zajednice kakav osjećaju Srbi u Hrvatskoj, zbog svega ružnog što se u međuvremenu dogodilo, prevede u nešto zaobljeniji pojam, onda se može govoriti o asimilaciji i utapanju u kulturne i jezične obrasce većine. Ako se sve ovo zbroji i pogleda niz padinu historijskih prilika u kojima su živjeli Srbi u Hrvatskoj u posljednjih sto godina, onda ne čudi da nisu imali priliku artikulirati svoj jezični identitet. Na to upozorava i Mate Kapović, lingvist uravnotežene orijentacije, kada kaže kako nije jasno o čemu se govori kada se govori o jeziku Srba u Hrvatskoj.

– Govori li se o jeziku kojim se pišu ćirilični članci u manjinskim srpskim glasilima, o jeziku kojim pišu obrazovani građani Hrvatske koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, o jeziku kojim govori neki Srbin iz Like ili neki Srbin iz Zagreba? – pita se Kapović.

Nije jasno o čemu se govori kada se govori o jeziku Srba u Hrvatskoj, o jeziku kojim se pišu ćirilični članci u manjinskim srpskim glasilima, o jeziku kojim govori neki Srbin iz Like ili neki Srbin iz Zagreba? – ističe Mate Kapović

Iako će se na primjer i dosta Hrvata u Vojvodini, kako kaže beogradski lingvist Ranko Bugarski, izjasniti da govore srpskim jezikom, situacija s artikulacijom kulturnog i nacionalnog identiteta kod njih je puno čišća nego kod Srba u Hrvatskoj. U skupštini Vojvodine hrvatski je jedan od službenih jezika, na RTV Vojvodine postoji program na hrvatskom jeziku, a u gradskoj upravi u Subotici jedan od službenih jezika u upotrebi također je hrvatski jezik.

Situacija s artikulacijom kulturnog i nacionalnog identiteta kod Hrvata u Srbiji puno je čišća nego kod Srba u Hrvatskoj. U skupštini Vojvodine hrvatski je jedan od službenih jezika, na RTV Vojvodine postoji program na hrvatskom jeziku, a u gradskoj upravi u Subotici jedan od službenih jezika u upotrebi također je hrvatski jezik

Zbog historije, jugoslavenstva, straha i kulturnog komoditeta, rečeno je na gore spomenutom skupu, Srbi u Hrvatskoj nisu u dugom vremenskom periodu poradili na jezičnoj posebnosti, niti su sistematski istraživali toponime svojih jezičnih specifičnosti, pa tako i danas, “lišeni afirmativne akcije razvoja vlastitih jezičnih posebnosti”, prihvaćaju, uz već staru varijantu naziva “hrvatsko-srpski jezik”, da je njihov jezik i hrvatski, što god tko o tome mislio. Što će biti s njihovim kulturnim i nacionalnim identitetom u budućnosti, to je pak drugo pitanje. Ukratko, sociolingvističku sliku jezika Srba u Hrvatskoj karakterizira, kako kažu upućeni lingvisti, smanjena demografska vitalnost, medijsko-komunikacijska pasivnost i ograničena prisutnost u školskom sistemu. Ne postoji identitetnost jezika među Srbima u Hrvatskoj, s izuzetkom istočne Slavonije: natpisi na latinici i ćirilici na zgradama nekih općina u središnjoj Hrvatskoj, iza čega ne postoji živa komunikacija među jezicima i pismima, ovu pasivnost, paradoksalno, samo povećava, a nikako je ne smanjuje.

Foto: Marko Lukunić, PIXSELL

Visoki evropski standardi o zaštiti regionalnih i manjinskih jezika na Balkanu za sada ne pomažu. Politika je bila i ostala majka i maćeha svih naših prostora, a nacionalistička trvenja i mržnju svih protiv svih mnogi su posisali s majčinim mlijekom. Svjetska lingvistička mapa kod nas ne funkcionira: engleski jezik, pod tim nazivom, govori se na pola zemaljske kugle, a da se pritom ljudi na Novom Zelandu, u Kanadi i Australiji uopće ne bune, jednako kao i stanovnici Južne Amerike kada je u pitanju španjolski jezik, dok se manjinski jezici, barem u civiliziranim zemljama, čuvaju kao malo vode na dlanu.

Kod naših kroničnih hrvanja “za prevlast između dvije vlati trave”, kako je to sumorno govorio Karel Čapek, važno je da svatko grčevito očuva ono malo “svog” jezika, iako su, kako se većinom slažu lingvisti, razlike minimalne. Kako će u svemu tome proći Srbi u Hrvatskoj na sljedećem popisu stanovništva i kasnije, to samo bog zna.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: