Kristalno čisto slovensko nebo prati me na putu ka pravoslavnoj zajednici u Ljubljani. Uvijek nakon izlaska iz Zagreba i ulaskom u brdovito zelenu Sloveniju imam snažan dojam da ulazim u drugi svemir. Iza mene ostaju priče o ustašama i partizanima, predrasude i međunacionalna trvenja. Naravno da Slovenija nije arkadija, ali je jako daleko od naše svakodnevne nacionalističke jadikovke. Nedjelja je, nogometni i liturgijski dan. Centar Ljubljane potpuno prazan. Ni vuka nije, ali ni automobila. Srpski pravoslavni hram svetih Ćirila i Metodija je u centru, ispred njega je par stabala i Prešernov spomenik iza njih. Zagrebački sveštenici rekli su mi da je u Ljubljani srpska zajednica brojna i da je na liturgiji puno mladog svijeta, ali meni, nakon što sam malo zakasnio na početak liturgije, ništa na to nije ukazivalo. Prostor ispred jako velikog i lijepog hrama bio je gotovo prazan. Dočekao me tek jedan stari prosjak. Ništa me nije pripremilo na ono što sam zatekao po ulasku u hram. Naime, na liturgiju se gotovo nije moglo ući koliko se unutra natiskalo ljudi. Doslovno stotine, jer je crkva jako velika. Majke s djecom, puno mladih, tako da sam sa svoje skromne 52 godine bio među starijim koji su u to nedjeljno jutro došli na duhovnu okrepu. Najveći šok uslijedio je nakon liturgije, kada nam je rečeno da se preselimo na „kafu uz rakijicu“ u parohijski dom. Izašao sam vani, ali tamo nije bio parohijski dom, nego zgrada koja je izgledala poput neke manje koncertne dvorane.

Marinko Lazičić je mladi programer u 30-ima koji radi kao poslovni analitičar za neke od slovenskih banaka. Aktivan je u pravoslavnoj zajednici i pjeva u horu u kojem pjeva i budući likovni pedagog, Lovro Pinter. Osim Srba i pravoslavnog Slovenca Pintera, u horu pjeva i jedan Makedonac iz Prilepa. Svega ima u toj Sloveniji, ljudi! Uglavnom, s nama je i mlada studentica prve godine prava iz Ljubljane, Nika Josipović.

Marinku je djed svojevremeno dobio posao u Litostroju, pa je porodicu preselio s Manjače, iz okolice Banja Luke, u Sloveniju. Njegovi su iz Ratkova Sela, majčini iz Meline kod Bronzanog Majdana, ističe s ponosom i naglašava da nikada nije osjetio nikakvu nacionalnu netrpeljivost u Sloveniji, ni kao Srbin, ni kao pravoslavac.

„Mogu da se uporedim sa stablom. Moji korijeni su u zemlji, to mi je Manjača. Tamo su mi preci, a ja sam stablo koje raste i cvjeta u Ljubljani. Ljubljana i Banja Luka su mi kao dva oka u glavi. Moja rodbina, koja je preživjela sve ratove u dvadesetom stoljeću, raselila se po Austriji, Njemačkoj, Australiji, ima ih i u Čikagu, tako da ko god se vrati tamo je stranac. Žive duše nema. Čitavo je selo bilo spaljeno. Svi smo stranci, ali smo svi jedna zajednica”, priča Marinko.

„Moji korijeni su u zemlji, to mi je Manjača. Tamo su mi preci, a ja sam stablo koje raste i cvjeta u Ljubljani. Ljubljana i Banja Luka su mi kao dva oka u glavi“, kaže Marinko Lazičić, mladi programer koji je veoma aktivan u srpskoj zajednici u Ljubljani

Josipovići su iz Ključa. Srbi su, da ne bude zabune oko prezimena. Nikina majka je iz Zvornika, a baka katolkinja iz Tuzle. Nika je svoje vratila pravoslavlju.

„Moji nisu bili u vjeri, dok ja nisam krenula u crkvu. Krenula sam s prijateljicom, pa sam povukla malo i svoje. Prvo sam krenula da se molim Bogu prije spavanja. Vidjela sam da to pozitivno utječe na mene, pa sam krenula u crkvu. Diskriminaciju ne osjećam u Ljubljani. Doduše, sjećam se da sam u gimnaziji doživjela neugodnosti, ne samo zato što sam pravoslavna, već zbog prezimena koje završava na ić. Naime, neki profesori su mi znali dati slabiju ocjenu zato što nisam Slovenka”, prisjeća se nekih ružnih dana Nika.

Mnogi Nikini rođaci danas žive u Banja Luci. Iz Ključa su protjerani na početku rata.

„Naravno da imam unutarnju borbu u vezi identiteta, jer kada odem u Bosnu, tamo mi je srce na mjestu, a ovdje želim da ostvarim neki svoj život. U Ključu sam bila samo jednom jer su naši izbjegli i nije mi prijatno kada čujem da se muslimani pozdravljaju na neki svoj način, a znam da su tamo živjeli i naši preci, a njihovog traga tamo više nema, čak je i groblje uništeno. Svake ga godine popravljaju, ali ne vrijedi“, priča Nika.

Plahi Lovro Pinter posebna je priča. Slovenac po rođenju, plah kao neki duh iz slavenske mitologije, pronašao se u pravoslavlju. „Tražio sam neke suštinske odgovore i preko interneta sam upoznao pravoslavlje. Moji roditelji su vjernici, ali nisu išli u crkvu. Nismo prakticirali vjeru. Reakcije na to da sam izabrao pravoslavlje bile su različite. Neki su se veselili, a drugi su se čudili. Kasnije su vidjeli da to nije tako kako izgleda izvana i da je meni to jako važno i da ima smisla“, kaže Lovro.

Nakon razgovora s ovo troje dragih mladih ljudi, pod svoje me uzima sveštenik u mirovini Peran Bošković, koji je 1983. došao u Ljubljanu i koji je živa enciklopedija ove zajednice. Vodi me na druženje s vjernicima, koji svake nedjelje nakon liturgije zajedno ručaju u ogromnoj prostoriji ispod parohijskog doma. Na ručku ih je više od 150, a otac Peran mi se žali da su mnogi otišli na organizirane izlete, pa ih nema kao inače. Pitam ga zašto je prostorija u podrumu, a on kreće s pričom o povijesti gradnje crkve i doma za parohijane.

„Gradnja naše crkve počela je 1932., a završena je 1936., iako zapravo nije završena do kraja”, priča otac Peran. Godinama su tražili dozvolu od slovenskih vlasti da izgrade parohijski dom uz crkvu i godinama im to nisu dopuštali. Promjena je došla 2005. „Blaženopočivši patrijarh Pavle je osvetio našu crkvu. Na osvećenju je bilo jako svečano, došao nam je i predsjednik Janez Drnovšek, iz Rima je došao kardinal Špidlik, bio je tu i nadbiskup, papski nuncij…”, prisjeća se otac Peran.

Na kraju im je problem riješio slovenski desničar, tadašnji premijer Janez Janša, kojim su ih plašili oni koji su ih ranije odbijali. Janšina vlada im je pomogla gradnju s pola milijuna eura, a pomogle su i brojne slovenske firme i pojedinci, i slovenske i srpske nacionalnosti, pa je prikupljeno više od milijun i pol eura. Ostalo su pokrili kreditima i napravili objekt koji se nalazi samo sedam metara iznad površine, jer su takvu dozvolu dobili u ovoj zaštićenoj zoni u centru, ali su zato ukopali još dodatnih devet metara ispod površine.

Nakon ručka, otac Peran me vodi iznad zemlje, gore prema nebu. Na prvi kat. Tek tu počinje prava priča. Ovo do sada bilo je za turiste. Sada ćemo bratski. Priča mi Peran da je rođen u Puškovcu općini Lopare, sada je to Republika Srpska. Priča nas vodi na početak, u Bogosloviju manastira Krke, gdje je kao mladić otišao da služi Bogu i narodu.

„Taj kraj mi je ostao duboko, duboko urezan u biće i uvijek se vrlo rado vraćam u te krajeve i rado ih se sjećam. Valjda zato što je tamo uvijek bilo toplo i ima grožđa, nešto što mi nismo imali. Mnogo volim taj kraj, Dalmaciju i karakter tih ljudi tamo“, priča.

Iz kolijevke u Krki, Perana je put odveo u Jasenovac. Tamo se, na izvoru tuge, spremao na rukopoloženje. Tadašnji vladika pakračko-slavonski Emilijan, rukopoložio ga je u Uštici, mjestu na kojem je svoj kraj pronašlo na hiljade romskih mučenika.

„To mi je bilo jako dirljivo. Svi moji su stradali u Jasenovcu. Oni su odvedeni odmah na početku tog nesretnog rata u Jasenovac i tamo su stradali. Pošto sam baš tamo čekao rukopoloženje, da ne bih bio na teret proti, hodao sam po onim humkama i tražio svoje djedove, maminog oca, očevog oca, maminog djeda i sve komšije tamo. Svi su tamo postradali”, priča.

Pitam oca Perana da li mu je bilo teško na tom strašnom mjestu na kojem su mu pretke posjekli dati zavjet vjeri. „Vrlo jednostavno je to. Prvo je bilo pitanje da li uopće ići službovati u Hrvatsku. Majka se bojala. Rekla je da se tome ne raduje, čak se nije radovala ni mom pozivu. Otac je bio jako pobožan i trezven. Rekao mi je, sine, idi. Ako ne budeš mogao, ti se vrati. Biti na rukopoloženju u Jasenovcu, na grobu predaka se spremati na sveštenički čin i službu u Hrvatskoj, ja sam sebi ovako objasnio. To što se učinilo, učinili su zli ljudi. To nije počinio neki narod. Zli ljudi su i svete ljude poubijali kroz istoriju hrišćanstva, ali oni su tako više ubili sami sebe, nego ljude koje su ubili”, kaže otac Peran.

Otac Peran svjedočio je drami zagrebačke mitropolije strašne 1991., kada pod prijetnjama mitropolit Jovan napušta tada šovinistički zapjenjeni Zagreb i sklanja se u Ljubljanu i to baš u Peranov stan. „Mitropolit Jovan je izbjegao u Ljubljanu. Prvi signali da se vrati došli su od Josipa Manolića. Rečeno nam je da vlast želi da se mitropolit vrati. Poslan mu je i hrvatski pasoš i dokumenti. Bio je prije toga poziv da se na Kaptolu sastane s kardinalom Kuharićem. Bio sam prisutan na tom sastanku. Mitropolitu je bilo jako teško što je morao napustiti Zagreb. Međutim, oni koji mu to zamjeraju i kažu da je mogao ostati, nisu u pravu. Lako je to reći… Ja sam bio tamo kada je minirana Mitropolija. Uveče, jako kasno, telefon je zazvonio i mitropolit se javio. Zvala ga je naša domaćica Zorka i obavijestila o miniranju. On je problijedio i nije mogao govoriti. Ja sam sjeo ujutro u auto i došao u ulicu Prilaz JNA gdje je bilo sjedište Mitropolije, danas je to ulica Đure Deželića, sada je tamo ambasada Kanade i vidio sam strašan prizor. Na vratima zgrade bila je ogromna rupa od eksplozije, ulica je bila puna stakla. Od sobe u kojoj je mitropolit spavao, nije ostalo ništa. Da je on bio u Zagrebu, od njega se ne bi imalo šta sahraniti. Toliko o tome da mu se ne bi ništa dogodilo da je tamo ostao”, prisjeća se otac Peran strašnih zagrebačkih ratnih dešavanja.

Jerej Aleksandar Obradović kaže da je u Sloveniji sve više pravoslavnih vjernika, preko 40.000 i da broj zbog novih radnika stalno raste. Katolička braća u Sloveniji im i danas ustupaju svoje hramove tamo gdje nema pravoslavnih.

„Ja sam došao 2004. iz Zagreba. Bio sam tamo najmlađi sveštenik. Bio sam tada kao dete i primljen sam dobro i tamo i ovde. Međutim, tamo je nešto drugo. Živeo sam na Trgu Petra Preradovića u Zagrebu. Iako sam u Hrvatskoj rođen i živeo do ’91. u Virovitici, dobio sam strašno pismo kucano na mašini. Pisalo je da se moram iseliti u roku od 48 sati. To je na mene delovalo veoma poražavajuće. Pokazao sam to pismo ocu Milenku i Marinku i oni su mi rekli – navikni se na to. Ipak, Zagreb mi je ostao u lepom sećanju, imam tamo i kumove i kolege i volim doći tamo, ali kada se usporede Slovenija i Hrvatska, to je kao nebo i zemlja”, kaže otac Aleksandar.

„Ja sam došao 2004. iz Zagreba u Ljubljanu. Bio sam tamo najmlađi sveštenik. Iako sam u Hrvatskoj rođen i do ’91. živeo u Virovitici, dobio sam strašno pismo u kojem je pisalo da se moram u roku od 48 sati iseliti iz Hrvatske“, prisjeća se otac Aleksandar Obradović

Doista, ako želite vidjeti kako izgleda bogat i slobodan duhovni život srpsko pravoslavne zajednice u nekoj državi u kojoj su pravoslavci u manjini, posjetite Ljubljanu. Slovenija i Hrvatska, tako blizu, a tako daleko…