Muzej Republike Srpske, smješten na broju jedan u ulici Đure Daničića, u strogom centru Banjaluke, prije dva mjeseca obilježio je 93. godišnicu postojanja. Tim povodom otvorena je izložba posvećena periodu Drugog svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije autora Milenka Đorđevića koja će ostati kao stalna postavka. Godišnjica je obilježena i nizom drugih aktivnosti, kako i priliči instituciji sa takvim renomeom i gotovo vijekom trajanja. Logično pitanje koje bi mogao da postavi čitalac neupućen u društveno-političke prilike u Republici Srpskoj i BiH jeste kako je moguće da Muzej Republike Srpske slavi 93 godine postojanja, a sama Republika Srpska postoji tek 31 godinu, ali odgovor je, kao i u nekim drugim sličnim slučajevima, veoma jednostavan. Muzej Republike Srpske, naime, nastavio je tradiciju i djelovanje nekadašnjeg Muzeja Vrbaske banovine iz Kraljevine Jugoslavije, koji je osnovan 26. septembra 1930. godine. Prvi upravnik tog muzeja bio je Spiridon Špiro Bocarić. „Veliki slikar koji nije bio samo slikar“ i „umjetnik koji je zadužio Banjaluku“ dvije su odrednice koje ukratko najbolje oslikavaju život ovog velikog intelektualca. Iako se nije rodio u najvećem gradu Republike Srpske, Banjaluka mu je i danas zahvalna jer je bio najzaslužniji što je nekadašnja prestonica Vrbaske banovine postala i istaknuto kulturno središte.
Bocarić je rođen 24. maja 1876. godine u Budvi od oca Evanđela i majke Anđelike koja se djevojački prezivala Raičević. Imao je starijeg brata Anastasa, takođe slikara, uz kog je stasavao i veoma rano pokazivao veliku sklonost ka slikarstvu. Sa 18 godina upisuje školu slikarstva u Veneciji, da bi nedugo potom kratko boravio u Novom Sadu, a zatim se pridružio bratu koji je živio u Mostaru. Godine 1897. preselio se u Sarajevu gdje je živio sve do 1914. godine.
Hroničari tog vremena naveli su da je bio obrazovan, ali i izuzetno komunikativan, da je lako sklapao prijateljstva i sticao veliki krug poznanika. Podesilo se da je u tim poslednjim decenijama postojanja austrogarske monarhije u Sarajevu živio veliki broj trgovaca, zanatlija, velikodostojnika i uglednih ljudi koji su imali potrebu da svoj visokopozicionirani status dodatno nadograde tako što će ih kakav vispren slikar naslikati, i to ne samo njih, nego i njhove pretke. Bila je to idealna situacija za mladog Bocarića.
Između ostalih, naslikao je portrete nekoliko sarajevskih gradonačelnika, mitropolita dabrobosanskih Nikolaja Mandića i Evgenija Letice i zatim političara Atanasija Šole. Tokom boravka u Sarajevu intenzivno se družio s Petrom Kočićem, što ga je na kraju skupo koštalo. Zbog podrške Kočićevom nacionalnom radu, lokalne vlasti odlučuju da ga protjeraju u Banjaluku. Na sreću Banjaluke.
Tokom boravka u Sarajevu intenzivno se družio s Petrom Kočićem, što ga je na kraju skupo koštalo. Zbog podrške Kočićevom nacionalnom radu, lokalne vlasti odlučuju da ga protjeraju u Banjaluku. Na sreću Banjaluke
Sve do 1930. godine radi mnogo manje nego u Sarajevu, ali u tom periodu nastaju neka od njegovih najznačajnijih djela, poput portreta vojvode Stepe Stepanovića, čije su trupe oslobodile Banjaluku 21. novembra 1918. godine. Zanimljivo je da su njegov rad cijenili i Obrenovići i Karađorđevići, pa je portret kraljice Drage Mašin jedno od njegovih najimpoznatnijih djela, a s druge strane, Karađorđevići su ga početkom dvadesetih angažovali da u potpunosti oslika njihov novoizgrađeni ljetnikovac u Han Pijesku.
Ta 1930. godina je svakako prekretnica u Bocarićevom radu. Imenovanje na mjesto upravnika Muzeja Vrbaske banovine shvata u najširem mogućem smislu kao veliku priliku da unaprijedi kulturnu scenu cijele Bosanske krajine. Njegov muzeološki rad potrajaće sve do 1941. Cijelih 11 godina Bocarić je bio posvećen sakupljanju velike muzejske građe. Za kratko vrijeme muzej je obogaćen velikim brojem primjeraka raznog oružja, narodnim nošnjama, vezovima, goblenima, brojnim drugim predmetima. Svaki je Bocarić posebno proučavao i davao mu posebnu priču. Četiri godine sva ta građa čuvana je po kućama širom Banjaluke, sve dok Muzej u novembru 1934. godine nije dobio prostor u Domu kralja Petra I Oslobodioca, današnjoj zgradi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Bocarić je muzeju podario čak 57 vlastitih slika koje se i danas čuvaju u Muzeju Republike Srpske, a među njima su portreti bana Svetislava Tise Milosavljevića, Petra Kočića i Petra Pecije Popovića, a posebno se ističe slika kralja Petra I Karađorđevića u prirodnoj veličini. Svestrani Bocarić bavio se i filmom, pa čak i turizmom izrađujući prvi turistički vodič banovine.
Krajem tridesetih godina, naročito nakon ubistva kralja Aleksandra u Marseju, mijenja se i klima u banovini. Nacionalna netrpeljivost koja će kulminirati 1941. godine osjećala se i godinama unazad. Jedan od onih Banjalučana, godinama prije izbijanja rata zadojenih ustaškom ideologijom, bio je i zloglasni Viktor Gutić, osrednji advokat i još lošiji čovjek. Pojedini istoričari tvrde da je krajem tridesetih Bocarić imao jedan „verbalni konflikt“ sa Gutićem, što mu ovaj nije zaboravio, pa je netom nakon što ga je Ante Pavelić imenovao povjerenikom za Vrbasku banovinu organizovao hapšenje i tamničenje Bocarića. Slavni slikar je danima mučen u podrumu jedne kuće u Banjaluci. Viktor Gutić je ostao upamćen kao jedan od organizatora najvećih ustaških zločina na području Krajine tokom rata.
Nakon mučenja i maltretiranja Bocarić biva prebačen u logor Jadovno da bi život skončao u Šaranovoj jami 19. jula 1941. godine.
