Sonja Marinković – nesаlomiva revolucionarka koja se borila za prava radnika, studenata i žena

Piše: Leon Ćevanić

Druga žena koja je ponijela titulu narodnog heroja na prostoru cijele Jugoslavije
Sonja Marinković

Spisak žena koje su iskazale golemu hrabrost, odlučnost, nesalomivost volje i pružile nemjerljiv doprinos razvoju radničkog pokreta i uspjehu NOB-a na prostoru Jugoslavije uistinu je impresivan. Jedno od imena koje je pritom nemoguće ne spomenuti svakako je ono Sonje Marinković, jednog od glavnih pokretača antifašističkog ustanka na području Slavonije i Vojvodine. Rođena u slavonskom selu Striježevica, na pola puta između Požege i Pakraca, 3. aprila 1916. godine kao posljednje dijete i jedina kćer lokalnog pravoslavnog sveštenika Đorđa Marinkovića. Potjecala je iz obitelji s višegeneracijskom svešteničkom tradicijom koja svoje korijene vuče iz Srema, iz sela Surduk u okolini Stare Pazove. U Sonjinom ranom djetinjstvu njezina se obitelj često selila po mnogim slavonskim mjestima jer su bili česti premještaji njezinog oca iz jedne parohije u drugu. Tako su iz Striježevice najprije otišli u Doljane kod Daruvara, zatim u Sremsku Raču, te na koncu u Borovo gdje se Sonjina majka Milana razboljela od tuberkuloze, te ubrzo potom, 1919. godine, i umrla.

Sonjin otac nakon toga napušta sveštenički poziv, te s djecom odlazi u Bačku, u Sombor, kako bi brigu o maloj Sonji i njezinoj trojici braće preuzela njegova sestra Nada. Sonja ostaje  živjeti u Vojvodini, završivši novosadsku gimnaziju nakon čega se upisala na Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zemunu koji je 1939. godine i završila, stekavši zvanje diplomiranog inženjera agronomije. Ipak, iz ovog je perioda najvažnije istaknuti činjenicu da se Sonja još za vrijeme svojih studentskih dana odlučuje posvetiti političkom aktivizmu u to vrijeme jačajućeg revolucionarnog studentskog pokreta, postavši 1936. godine članicom tada ilegalnog Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a s navršenih 18 godina života i Komunističke partije Jugoslavije u čijim se redovima u startu počela isticati kao organizator i pokretač većeg broja subverzivnih akcija. U studentskom je životu Novog Sada i Beograda sudjelovala predanim radom zbog čega je došla na mjesto dopredsjednice Doma studentkinja, a postala je i članica uprave Studentske matice Novog Sada. Upravo je slijedom obnašanja tih funkcija godine 1937. kao delegat vojvođanske omladine sudjelovala na međunarodnom Kongresu za mir koji se održao u Parizu.

Tokom 1939. godine u Novom Sadu je bila među glavnim osnivačima Omladinskog kulturno-prosvjetnog pokreta (OMPOK) kao masovne aktivističke organizacije čiji je cilj bio okupljati mlade studente i intelektualce, a ujedno i legalnim putem obnoviti aktivnosti koje je dotad izvan zakona obavljao SKOJ. Sonja je tada ujedno postala i prvi sekretar OMPOK-ovog novosadskog mjesnog komiteta. Isto tako, radila je na obnavljanju aktivnosti SKOJ-evskih ćelija na području čitave Vojvodine, organizirajući na prostoru Fruške gore, u suradnji s drugim omladinskim predstavnicima, kursove za potencijalne pripadnike SKOJ-a. Sudjelovala je i u pripremama za Petu pokrajinsku konferenciju SKOJ-a održanu u septembru 1940. godine gdje je Sonja izabrana za članicu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Vojvodinu, te ujedno postala i predsjednica Pokrajinskog odbora vojvođanske Narodne pomoći. Uz zalaganje za prava radnika i studenata te njihovo klasno osvješćivanje, borila se i za društvenu, političku te socijalnu jednakopravnost žena, osnivajući unutar organizacije Ujedinjenih radničkih sindikata zasebne sekcije namijenjene isključivo ženama, te djelujući kao predsjednik omladinske sekcije Ženskog pokreta u Novom Sadu.

Zbog sudjelovanja u svim navedenim aktivnostima, zbog pozivanja na revoluciju, Sonja je od monarhističkog režima Kraljevine Jugoslavije kontinuirano bila proganjana, a u dva navrata i zatvorena, 1939. te krajem 1940. godine kada je, usprkos teškom mučenju u beogradskom zatvoru Glavnjača, odbila odati imena svojih političkih suradnika. Tako je na koncu mirne savjesti izišla iz zatvora, neposredno prije početka prelijevanja Drugog svjetskog rata na teritorij Jugoslavije. Nakon aprilskog rata i početka fašističke okupacije, Sonja Marinković odlazi iz Novog Sada u banatski Petrovgrad gdje, zajedno s legendarnim partizanskim borcem Žarkom Zrenjaninom (u čiju je čast grad Petrovgrad kasnije i preimenovan u Zrenjanin), te drugim članovima pokrajinskog komiteta, započinje s opsežnim terenskim i logističkim pripremama za podizanje budućeg oružanog antifašističkog ustanka naroda u Vojvodini. Stoga ju se može smatrati pokretačem prvih diverzantskih grupa, a ujedno i prvih oformljenih partizanskih odreda na području Banata. Pritom je i dalje nastavila posebno aktivno raditi na uključivanju žena u rad organizacija pokreta otpora.

Sredinom jula 1941. godine po partijskoj direktivi bila je poslana u Beograd kako bi i tamo među komunističkim aktivistima pronijela glas o uspjesima organizacije ustaničkih grupa u Banatu, no na tom su je putu, dana 14. jula prilikom čekanja broda za Beograd u Pančevu, policijski agenti prepoznali i uhapsili. Tokom istrage koju su provele okupatorske vlasi Sonja je podvrgnuta strašnoj torturi, no to ponovno nije rezultiralo odavanjem bilo koga od njezinih suradnika. Uvidjevši da nikakvo mučenje neće uroditi plodom, Sonja Marinković je na koncu strijeljana 31. jula 1941. godine na napuštenom groblju na Bagljašu kod Petrovgrada zajedno s još dvadesetak komunističkih ilegalaca iz Banata, što je ujedno predstavljalo odmazdu zbog akcija paljenja žita, te napada na njemačke vojnike koje su nešto prije izveli pripadnici banatskih partizanskih odreda. Ipak, Sonja se do samog kraja nije slomila, otišavši u smrt jednako hrabro kao što je i živjela. Pred streljački je vod izišla uzdignute glave, a pred uperenim cijevima nije htjela okrenuti leđa već je gledala ravno u njih, isprsila se te povikala: „Pucajte, ovo su komunističke grudi! Nas možete pobiti, ali znajte da za nama idu milijuni ljudi!“

I nakon njezine pogibije, uspomena na njezin lik i djelo nastavila je živjeti među partizanskim borcima zbog čega je, na prijedlog Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske, već 25. oktobra 1943. godine proglašena narodnim herojem, među prvim borcima NOB-a kojima je pripala ta čast – postala je jedna od prvih pet narodnih heroja s područja Vojvodine, te druga žena s ovom titulom iz cijele Jugoslavije, svega deset dana nakon što je ona dodijeljena Mariji Bursać, bombašici iz Drvara. Dakako, po završetku rata i partizanskoj pobjedi, njezina slava nije umanjena. Povodom desete godišnjice oslobođenja Zrenjanina, 1954. godine, upravo na mjestu na kojem je strijeljana podignut je spomenik žrtvama fašističkog terora na čijoj je spomen-ploči istaknuto i ime Sonje Marinković, a 1960. godine po njoj je nazvana i jedna osnovna škola u Zrenjaninu, te je pred ulazom u nju podignuta i spomen-bista sa Sonjinim likom. Replika te biste 1970. godine postavljena je i ispred škole u Novom Sadu koja je također nosila Sonjino ime. Danas u Vojvodini njezino ime nose ukupno četiri osnovne škole, u Zrenjaninu, Zemunu, Novom Sadu i Subotici, te ulice u ukupno 48 naselja diljem Srbije, uglavnom u Vojvodini.

 

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: