Objavom službenih rezultata za izbor političkih predstavnika u Hrvatski sabor završio je još jedan izborni ciklus. Recentne izbore najbolje je sumirati analizirajući rezultate vladajuće stranke prije i nakon samih izbora. HDZ je nakon četiri godine vladavine izgubio pet mandata u odnosu na prijašnji saziv i pogoršao je svoj postizborni koalicijski potencijal. Dok su prijašnjih godina mnogi hrlili Plenkoviću u zagrljaj sa svojim mandatima, sada je vrlo malo onih koji su mu ponudili neupitnu podršku u prvim postizbornim danima. Osim manjinskih predstavnika, koji se po difoltu priklanjaju relativnim pobjednicima, nitko od manjih političkih opcija nije bio sklon ideji da popuni prostor potreban za kreiranje nove saborske većine. Posljedica je to, prije svega, brojnih korupcijskih afera koje su se vezale uz članove HDZ-a u protekle četiri godine i kampanje koja je u velikoj mjeri vođena na tzv. antikorupcijskim osnovama s ciljem izoliranja vladajuće stranke kao nepoželjnog političkog faktora. Takva kampanja polarizirala je političku scenu i mnoge manje opcije, koje bi rado sudjelovale u vlasti, udaljila od te ideje zbog straha od bijesne reakcije njihovih birača. Na lijevom i liberalnom centru kroz godine zajedničkog djelovanja u Saboru stvoreno je nepisano pravilo o apsolutnoj neprihvatljivosti bilo kakvih koalicija s HDZ-om i to pravilo ovih dana izbija u prvi plan. Tako primjerice IDS, Nezavisna lista Matije Posavca ili Fokus, iako u idealnim uvjetima ne bi imali prevelikih problema koalirati s HDZ-om, sada bježe od te ideje.
Gubitak samo pet mandata u Saboru nakon četiri godine obilježene teškim optužbama za korupciju, nizom korupcijskih afera članova vladajuće stranke, dvjema pandemijskim godinama, potresima i očajnim rezultatima obnove nakon potresa, te visokom inflacijom, iz današnje perspektive ne izgleda uopće loše. Nakon rekordne izlaznosti i preko 700.000 glasova za HDZ, sada sa sigurnošću možemo reći da za ogroman broj ljudi korupcija ne predstavlja nikakav problem. Kako je to moguće pitanje je s kojim bi se najozbiljnije morali pozabaviti sociolozi, politolozi i drugi istraživači modernih društvenih fenomena. Ali ovi izbori su definitivno pokazali da ne postoji korelacija između razine političke korupcije i podrške političkoj stranci koja tu korupciju generira.
Iako gubitak pet mandata ne zvuči katastrofalno, te i dalje predstavlja odličan politički uspjeh, ipak bi takav manjak mogao dovesti do značajne destabilizacije postojećeg političkog uređenja koje upravlja Hrvatskom već osam godina. Tih pet mandata manje, uz već spomenuti manjak postizbornog koalicijskog potencijala, guraju HDZ u smjeru Domovinskog pokreta, koji znači sve samo ne stabilnost političke vlasti sljedeće četiri godine. Iako mnogi procjenjuju da će se Domovinski pokret, naglašeno desna politička opcija, vrlo lako i brzo dogovoriti s Plenkovićem i kreirati najdesniju hrvatsku vladu u modernoj povijesti, u takvoj računici postoje brojni skriveni problemi. Inzistiranje Domovinskog pokreta da se iz moguće koalicije s HDZ-om pod svaku cijenu isključi SDSS mogao bi se pokazati kao nepremostiv problem. Iz čitavog Plenkovićevog političkog opusa jasno je koliko mu je bitno da njegove vlade podržavaju nacionalne manjine jer upravo na njima gradi sliku tolerancije. Sastavljanje vlade s nečime što bi se u europskom političkom mejnstrimu smatralo radikalnom desnicom i uz to izbacivanje manjina iz te vlade pod pritiskom radikalnog koalicijskog partnera poprilično bi negativno odjeknulo u Briselu. Pokoravanje ucjenama manjinskog partnera nije nešto što bi bilo svojstveno Plenkoviću, a to je pokazao i kada je na sjednici Vlade smijenio sve Mostove ministre. Hoće li ovoga puta zarad vlasti pristati na uvjete Domovinskog pokreta ostaje vidjeti, ali ne bi trebalo čuditi ako sudjelovanje SDSS-a u vlasti postane ključna točka na kojoj će se slomiti konstrukcija pregovora. Kada na to dodamo i činjenicu da bi takva vlada vrlo izgledno bila poprilično neefikasna i prepuna sukoba, nije nemoguće zamisliti scenarij u kojem ćemo vrlo brzo izaći na nove izbore. Moguće je da Plenković u jednom trenutku ocjeni da mu je bolje okušati sreću s novim miješanjem karata nego se mučiti u savezu s onima koje je do jučer nazivao najgorim mogućim imenima.
