Opoziv Plenkovićeve vlade postao je u posljednjih osam godina nezaobilazni ritual oporbe. Činjenica da je on i dalje na čelu Vlade slikovito opisuje uspješnost takvih inicijativa koje se svaki put zaustave pred čvrstim zidom sazdanim od 76 ruku, koliko ih HDZ osigura u Hrvatskom saboru prilikom svakog izglasavanja nepovjerenja. Tako će biti i ovaj put. Uhićenje ministra zdravstva Vilija Beroša neće biti dovoljno da poremeti čvrsti bedem vlasti. Korupcija najviših političkih dužnosnika nikada nije ni bila razlog pada vlade. Sposobnost vladajućih garnitura da s lakoćom otresu „paloga druga“ i nastave dalje dovedena je do savršenstva. Istinu za volju, ta sposobnost nije utemeljena na sposobnosti vlasti da uvjeri javnost u svoju čestitost, nego na ogromnom, umreženom birokratsko-političkom aparatu koji održavanjem vlasti čuva svoje stečene pozicije. Ideja da bi zbog nekakvog Beroša rušili granu na kojoj sjede desetljećima zvuči poprilično glupo i infantilno.

Svaki od manjinskih saveznika koji čine saborsku većinu naći će svoje opravdanje zbog kojeg treba održati stabilnost vlade, a pritom i dodati neku od standardnih floskula o „teškim i izazovnim vremenima“, održavanju rasta BDP-a i kreditnog rejtinga. Oporbi takav rezultat ne pada pretjerano teško jer se u njihovim životima ništa ne mijenja, mandat ide dalje, oni su svoju oporbenu dužnost odradili i sve je kako i treba biti.

Građani su, s druge strane, izgubili svaku vjeru u mogućnost bilo kakvih promjena. To govore sve ankete, ali i statistički podaci. Preko 70 posto mladih vidi se u budućnosti izvan Hrvatske. Na izbore izlaze u najvećoj broju umirovljenici i oni koje je vladajuća stranka uspješno vezala uz sebe radnim mjestima i raznim povlasticama.

Nema nikakve dvojbe da je HDZ u posljednjih osam godina postao još monolitniji i još organiziraniji nego što je ikada ranije bio. Činjenica da je njihov predsjednički kandidat sakupio preko 100.000 potpisa podrške u svega nekoliko dana, i to bez štandova i javnog prikupljanja potpisa, govori nam sve što trebamo znati. Potpisi su očigledno prikupljeni u javnim i državnim poduzećima, ustanovama lokalne i područne samouprave u kojima su, čini se, gotovo svi zaposleni preko stranačke veze. Takva sistematičnost i organiziranost uvelike podsjeća na komunistička vremena kada je sve što se tiče politike funkcioniralo pod strogim nadzorom i čvrstom kontrolom.

Iako im to u srazu s aktualnim predsjednikom Milanovićem možda i ne bude dovoljno, takav stupanj organizacije cementira im lagodnu poziciju trajnog izbornog pobjednika, a Hrvatsku zadržava na smjeru koji je zacrtao Andrej Plenković, kakav god to smjer bio i gdje god takav smjer vodio.