Sava Vladislavić Raguzinski – carski savjetnik i diplomat

Piše: Bojan Munjin

Savjetnik od najvećeg povjerenja cara Petra Velikog i, kako kažu, najmoćniji Srbin nakon cara Dušana
Sava Vladislavić Raguzinski

Probajmo zamisliti da danas ruski predsjednik Putin i turski predsjednik Erdogan potpisuju važan međudržavni dokument i da na taj papir svoj potpis stavi i neki čovjek iz Srbije, jer mu i jedna i druga strana vjeruju. Upravo tako nešto se i dogodilo, ali u 18. vijeku, kada su mir potpisivale carska Rusija i Otomansko carstvo, a ključni čovjek u tim pregovorima bio je Sava Vladislavić Raguzinski. Tko je bio taj čovjek i odakle potječe?

Vladislavići su srpska plemićka porodica iz Hercegovine, a Sava se rodio na praznik posvećen Svetom Savi, 1669. godine na porodičnom imanju u blizini Gacka. Kasnije se Savina porodica preselila u Dubrovnik, gdje se njegov otac Luka bavio trgovinom. Mladi Sava se školovao u Veneciji i kasnije vlastitu trgovačku karijeru započinje u Carigradu, u tadašnjem sjedištu Otomanske imperije. Nadimak Raguzinski ili što bi značilo „čovjek iz Raguze“ dobiva po latinskom nazivu grada Dubrovnika. U Carigradu Sava grana svoje trgovačke veze, ali i informacije o flotama, lukama i političkim odnosima velikih sila, koje znanje će biti ključno za njegovu kasniju diplomatsku djelatnost. Trgovina ga vodi u Rusiju, a diplomatska vještina komunikacije među kulturama, državama i carstvima dovodi ga u blizinu ruskog cara Petra Velikog, kojem na kraju Sava Vladislavić Raguzinski postaje savjetnik od najvećeg povjerenja. O tome postoji i dokaz: potvrda o plemićkom statusu dvorskog savjetnika Save Raguzinskog, koju je u Moskvi potpisao ruski car 27. februara 1710. godine.

Na početku 18. vijeka Sava Raguzinski je vjerojatno bio najviše rangirani Srbin u Rusiji, kaže Tatiana Popadeva, stručna suradnica na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose (MGIMO). „On nije rođen u Rusiji, ali usprkos tome što je bio stranac postao je veliki čovjek u našoj zemlji i to je važno“, kaže Popadeva. U svemu tome Sava Vladislavić imao je svoje trgovačke interese, ali politički, „on je prije svega tada imao interes da Rusija brani pravoslavno stanovništvo u Otomanskom carstvu“, smatra Popadeva. U pregovorima s Turcima Vladislavić je često držao glavu u torbi, pri čemu je često spašavao život i sudbinu Petra Velikog, jer Otomansko carstvo je tada još uvijek bila jedna od najmoćnijih svjetskih sila. Krećući se među ruskom vojskom, kažu historijski izvori, Sava je u njihove redove doveo i pradjeda velikog ruskog pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina. Najbitnija je stvar, kaže ova politologinja, što je Vladislavić prvi skrenuo pažnju Rusije na geostratešku i svaku drugu važnost Balkana. Preko Rusije on je dostavljao sredstva, novac, knjige i prve udžbenike za srpske škole u Habsburškoj monarhiji i u tome je pomagao krajnje nesebično. „Sava Raguzinski je iz senke, savetodavno mnogo pomogao srpskom narodu i zaista je zaslužio spomenike koji su mu podignuti – u Sremskim Karlovcima, Gackom, Herceg Novom i Sankt Peterburgu“, kaže historičar Žarko Dimić.

Ali, tu ne prestaje njegova diplomatska aktivnost. Jedno vrijeme bio je diplomatski predstavnik Rusije u Moldaviji i Crnoj Gori, te kasnije u Italiji, u krajnje kompleksnoj misiji potpisivanja konkordata između Vatikana i carske Rusije. Jedan od rezultata pregovora pape Klimenta XI i Save Raguzinskog je papin poklon – statua Afrodite, Venere iz Tauride, iz 3. vijeka prije nove ere, koju je Sava donio u Rusiju. Baš tako, naime, piše na postamentu ove skulpture, koja je danas jedna od najvažnijih eksponata u Ermitažu u Sankt Peterburgu. Druga, vrlo osjetljiva misija bio je Peking, gdje je Vladislavić poslan kao carski predstavnik da formira trgovinske i političke odnose između Rusije i Kine i da dogovori i utvrdi graničnu liniju između dva carstva. Tu, na toj granici, u istočnom Sibiru, Sava je osnovao grad Trojickosavsk koji se danas zove Kjahta. Upravo taj grad pomogao je sa svojim historijskim arhivom kada je prije par godina u Beogradu organizirana izložba s više od 100 dokumenata, slika, crteža i fotografija artefakta, koji svjedoče o impozantnom životnom putu, djelu i zaviještanju, kako je rečeno na izložbi „najmoćnijeg Srbina nakon cara Dušana“.

Čini se da taj uzbudljiv i buran život liči na nekog balkanskog Jamesa Bonda, ali nije tako. Na primjer, grof  Fjodor Matvejevič Apraksin opisao je Vladislavića caru Petru Velikom poslije njihovog prvog susreta 1703. godine: „Odlikuje se velikom pobožnošću, Bog upravlja njegovim srcem; on je znalac i sav je predat zadatoj riječi.“ Veliki pjesnik Jovan Dučić opisuje pak Vladislavića riječima: „Srbin Hercegovac, znači Mediteranac više nego Balkanac, čovek mašte koliko i realist i čovek sna koliko i pozitivni stvaralac.“

Što se tiče snova, Vladislavić je bio ne samo veliki ljubitelj umjetnosti nego i mecena raznim umjetnicima toga vremena, uključujući i slavnog Antonia Vivaldija. Vivaldi mu se odužio tako što je svoju operu „Istina u iskušenju“ posvetio upravo Vladislaviću. „Kome bi moglo ostati skriveno, da se Vaša Ekselencija plemenitošću duha, mudrošću uma i lakoćom ophođenja, s najdelikatnijim i najvažnijim intrigama kneževa, tako mudro nosila, a da je Vaše ime s velikim razlogom svuda tako ugledno postalo“, napisao je Vivaldi Raguzinskom u znak zahvalnosti za pomoć i podršku. U životu Save Vladislavića ipak nije nedostajalo tragedija: preminule su mu tri kćeri i otada je živio povučeno na svom imanju Matoksa kraj Sankt Peterburga, gdje je preminuo 17. juna 1738. godine. Sahranjen je u Blagoveštenskoj crkvi – Nacionalnom panteonu Rusije, u lavri Svetog Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: