U kasnim večernjim satima 10. maja, navijači Košarkaškog kluba Partizan osjećali su se slično kao navijači nogometne reprezentacije Hrvatske sredinom decembra prošle godine, kad je završeno Svjetsko prvenstvo u Kataru i kada su njihovi ljubimci osvojili treće mjesto. To je objektivno gledano bio veliki uspjeh i ogromna većina navijača bi prije početka turnira apriorno prihvatila takav ishod, ali se u realnosti ipak nije moglo suspregnuti razočarenje.

Osam dugih godina, Partizana uopšte nije bilo u košarkaškoj Evroligi. Onda se desila neka vrsta „savršene oluje“ u korist Partizana. Najprije se u klub vratio Željko Obradović, najbolji klupski trener u Evropi i neupitna legenda ovog sporta, onaj pod čijom je dirigentskom palicom Partizan postao prvak Evrope u Istanbulu prije trideset i jednu godinu. Zatim su iz Evrolige, a zbog sankcija prema Rusiji povodom rata u Ukrajini, isključeni ruski klubovi koji su dotad bili redovni učesnici. Otud su za proteklu sezonu stigle dvije vanredne pozivnice, a jednu od njih je dobio Partizan. Osam godina, dakle, Partizan nije igrao protiv najvećih i najboljih evropskih klubova. Da stvar bude bolnija, Evroligu je tih godina igrao „večiti rival“ KK Crvena zvezda. Izrasle su, dakle, cijele generacije navijača Partizana koji nisu podržavali svoj klub u najprestižnijem evropskom klupskom košarkaškom takmičenju.

A publika se očito uželjela spektakla. Otkad je jesenas krenula Evroliga, domaće utakmice Partizana postale su „najbolja žurka“ u Beogradu. Na svakoj Partizanovoj evroligaškoj utakmici, Arena je prepuna i traži se, kako se to kaže, karta više. Dvadesetak hiljada ljudi u fantastičnoj atmosferi navija za svoj klub. I nije to navijanje iz neke „huliganske fascikle“. Partizan prate bukvalno porodice s malom djecom, masa djevojaka, a zatim i muškaraca svih mogućih uzrasta i klasnih pozicija. I svi uglas pjevaju navijačke pjesme koje takođe nisu nekakve militarističke koračnice, nego sentimentalne i dirljive himne i budnice vjernosti voljenom klubu, melodijom naslonjene na klasike jugoslovenske popularne muzike. I sve bi to bilo lijepo i samo po sebi, ali nekako nedovoljno da nije bilo odlične igre košarkaša na terenu. Jednu solidnu ekipu, kombinaciju „legije stranaca“  i domaćih igrača, sa sedam-osam istaknutijih košarkaša i, u skladu s tim, kratkom klupom, Obradović je sinergijski združio u sjajan tim, mnogo bolji i veći od zbira pojedinaca koji ga čine. U prvim mjesecima, nije sve još bilo do kraja „zategnuto“, ali kako je sezona odmicala, Partizan je igrao sve bolje. U jednom trenutku je postalo očigledno da plasman među osam najboljih, u četvrtfinale, dakle, nije nedostižan. Kao najbolji timovi, forma Partizana je bivala sve bolje kako su dolazile važnije utakmice, pa je na kraju zauzeto šesto mjesto u redovnom „ligaškom“ dijelu sezone. To je garantovalo četvrtfinale, kako se ispostavilo, sa ekipom Real Madrida koja je u redovnom dijelu osvojila treću poziciju.

Četvrtfinale se igra u tri dobijene utakmice, što će reći da će ih se igrati najmanje tri, a najviše pet. Tim koji je bolje plasiran na tabeli, u ovom slučaju Real, dobiva prednost domaćeg terena: najprije se, znači, igraju dvije utakmice na njihovom terenu, a zatim jedna ili eventualno dvije kod drugog tima. Ako nekim slučajem bude 2:2, majstorica se vraća na teren prvog domaćina. Uoči dvomeča sa favorizovanim Real Madridom, navijači Partizana su se nadali da u jednoj od te dvije utakmice njihov tim može da napravi „brejk“, odnosno pobjedu u gostima. Teško, međutim, da su i najveći optimisti očekivali da Partizan pobijedi i u prvoj i u drugoj madridskoj utakmici. A bilo je baš tako. I sve je bilo hičkokovski. Najprije prva pobjeda, trojkom Kevina Pantera u posljednjoj sekundi. Zatim druga utakmica, u kojoj je Partizan doslovce razbio Real. Stotinjak sekundi prije kraja, igrači Reala „režiraju“ incident, a igrači Partizana nažalost odgovaraju na provokaciju. Izbila je tuča, pa je Evroliga nekoliko igrača suspendovala. Ta suspenzija je više koštala Partizan, pošto su kažnjena upravo dva najbolja igrača. U užasnim okolnostima, u sjeni činjenice da se druga beogradska utakmica igrala neposredno nakon masakra u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, Real je uspio da dobije oba beogradska meča i u seriji izjednači na 2:2. Došlo se, dakle, do majstorice 10. maja u Madridu. U veličanstvenoj utakmici, gdje su u prvom poluvremenu igrači Partizana domaćinima bukvalno održali čas košarke, pa su na poluvremenu vodili 16 poena razlike, došlo je na kraju ipak do nesrećnog poraza. Presudila je duža klupa i neuporedivo veće iskustvo igrača Reala, da ne idemo u ostale razloge. A ipak, samo dvadesetak sekundi do kraja, tek koji santimetar je odlučio da jedna lopta ne uđe u obruč i da ne dođe do izjednačenja. U sportu se često pominju „moralne pobjede“, ali u ovom slučaju ta fraza zaista ima smisla. I uz sve razočarenje, navijači Partizana sa velikim nestrpljenjem očekuju novu sezonu Evrolige s razlogom priželjkujući novo učešće svog kluba i nove pobjede Obradovićevih izabranika.